Odnos djece i roditelja slika je našeg odnosa s Bogom. Mi roditelji često iznevjerimo svoje poslanje – pokazati djeci neizmjernu Božju ljubav – što može stvoriti krivu sliku Boga i onda u odrasloj dobi postati preprekom za istinsko obraćenje. No mala djeca su iskrena i nevina, pa tako mogu svojim roditeljima jako dobro dočarati kako je Bog zamislio naš sinovski odnos prema Njemu. Upravo je taj odnos ključan za naš put u Nebo, što nam i Isus govori: „Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko” (Mt 18,3). Sve što je potrebno jest zastati i promatrati to dječje ponašanje, a onda ga i primijeniti na svoj život.
Evo što sam ja sve primijetila kod svog sina a mogu to primijeniti na svoj odnos s Bogom.
Kad bismo se mi odrasli tako radovali Bogu!
Kad me neko vrijeme nema pa se vratim kući; kad se probudi; kad se igramo; kad ga poljubim… to su neki od trenutaka u kojima na licu svoga sina vidim iskrenu radost. Taj sjaj u očima govori sve i ne može se odglumiti.
Dok gledam tu dječju radost u nekim, za nas odrasle, običnim i svakodnevnim situacijama, pitam se koliko se zapravo ja radujem susretu s Bogom, kakav je moj pristup molitvi, razmatranju Božje Riječi i odlasku na misu – jesam li radosna ili gledam na to kao na obavezu. Susret s Bogom nije samo susret sa Stvoriteljem nego najprije dolazak svome Ocu, koji me neizmjerno ljubi. A tko onda ne bi bio radostan?!
Radujte se u Gospodinu uvijek! (Fil 4,4)
Foto: Shutterstock
Iskrenost (zašto se pred Bogom pretvarati?!)
Neovisno o osjećaju ili potrebi koju iskazuje, vidim da je naš sin iskren. Jednostavno dođe do mene i počne se tužiti. A ja otkrivam o čemu se radi – punoj peleni, gladi, povrijeđenosti, znatiželji… I kad god se udari ili padne, potuži se, često i bez suza, da se dogodilo nešto što mu nije bilo ugodno. Najviše od svega me fascinira jednostavnost kojom traži utjehu. Nije mu važno što ja radim, kuham li ručak, razgovaram na telefon ili čitam knjigu… on jednostavno želi utjehu i to će izraziti.
Iskrenost utječe na svaki odnos, pa tako i na onaj s Bogom. Često, umjesto da jednostavno priznam svoje loše osjećaje, uhvatim se da pred Bogom glumim, kao da On ne zna što mi je u srcu. Što je najvažnije, on me prihvaća takvu kakva jesam, bez obzira na moje pogreške, slabosti i negativne osjećaje. Jedino u iskrenu priznanju On me može utješiti, oprostiti mi, dati mi snagu da ja oprostim sebi i drugima te preobraziti moje grešno ponašanje u kreposti. Zašto se onda pretvarati?!
Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se. (Lk 11,9-13)
Povjerenje (temelj svakog kvalitetnog odnosa)
Bez obzira nalazi li se u nepoznatoj ili u nekoj za njega neugodnoj situaciji, naš sin zna da sve činimo za njegovo dobro. On će, na primjer jasno pokazati da mu ne odgovara čišćenje nosića kad je prehlađen. No svaki put spremno pruži ruke prema meni kad ga zovem, iako vidi što slijedi.
Kvalitetan odnos s drugom osobom možemo ostvariti samo ako imamo povjerenja u nju. To je zapravo ono što se misli pod vjerom u Boga – ne samo vjera da On postoji nego povjerenje u Njega. To povjerenje najlakše je izgubiti u teškim trenucima. No On zna što nam je potrebno, pa se niti u nevoljama nemamo čega bojati. Dovoljno je prepustiti se u Njegove ruke i vjerovati da je ono što nam se događa najbolje za naš osobni i duhovni rast.
Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. (Mt 6,32-33)
Otvorenost za nove situacije koje mi Bog stavlja na put
Ova osobina odnosa zapravo je vrlo slična prethodnoj i njezina je posljedica. Vidim da kroz povjerenje dolazi do izražaja i otvorenost našeg sina za ono što dolazi preko nas roditelja – u igri, prehrani, u susretu s novim osobama, odlascima na nepoznata mjesta. Bez obzira na određenu dozu opreza, pa ponekad i pokoje suzice, naš je sin dosta otvoren za novìne koje mu pokazujemo.
Kad gledam tu otvorenost, pada mi na pamet pitanje: Koliko sam ja otvorena Božjem planu za moj život i svemu što mi on daje, te kako to prihvaćam? Ne mislim tu na čisto povjerenje da će i iz lošeg izaći nešto dobro, nego koliko sam otvorena nekim novim životnim situacijama u kojima sam se našla ili u koje me Bog poziva. To se može očitovati u odabiru poziva, službe, mjesta stanovanja, zaposlenja, broja djece ili susreta s novim ljudima. Važno je biti otvoren poticajima Duha Svetoga da bismo što potpunije ostvarili Božji plan za svoj život.
Budi volja Tvoja. (Mt 6,10)
Ovisnost (jedino s Njim mogu ostvariti ono što zamislim)
Djeca instinktivno znaju da su bez roditelja bespomoćna i da sve što im je potrebno dolazi od njih. To vidim prema tome što me naš sin traži svaki put kad mu nešto treba. Naravno, isti odnos ima i prema tati. Mama i tata su tu za sve njegove potrebe!
Ni sama ne znam zašto mislim da sve mogu sama, posebno izvršavati zadatak kao što je majčinstvo. Zašto se pretvaram da mi nije potrebna Božja pomoć a ponekad i „intervencija” –kad je jedino dovoljno da priznam da sam ovisna o Njemu? Možda zvuči kao poniženje, no to je doista oslobađajuće. Tek nakon toga se punina Božje milosti može izliti na mene. Jedino s Njim pod ruku mogu ostvariti ono što zamislim.
Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. (Iv 15,5)
Bog progovara po malenima
Od djece možemo naučiti mnogo toga i ona ponekad više odgajaju nas nego mi njih. Stoga, budimo otvoreni i za Božje poticaje koji nam dolaze po našoj djeci jer Bog progovara malenima i po malenima.
Autorica Magdalena Pleše
