Foto: Shutterstock
Priznavajući ljudskom razumu sposobnost da spozna Boga, Crkva izražava svoje uvjerenje, da je moguće svim ljudima i sa svima ljudima govoriti o Bogu. To je uvjerenje podloga za njezin dijalog s drugim religijama, s filozofijom i znanostima, ali također s onima koji ne vjeruju i s ateistima.
Budući da je naša spoznaja o Bogu ograničena, isto je tako ograničen i naš govor o Bogu. O Bogu možemo govoriti samo polazeći od stvorenja i primjereno našem ograničenom ljudskom načinu spoznavanja i razmišljanja. Sva stvorenja imaju određenu sličnost s Bogom, a na najosobitiji način čovjek koji je stvoren na sliku i priliku Božju. Različita savršenstva stvorenih bića (njihova istinitost, dobrota i ljepota) odražavaju dakle beskrajno Božje savršenstvo.
Bog nadilazi svako stvorenje
Stoga možemo govoriti o Bogu polazeći od savršenosti njegovih stvorenja, »jer prema veličini i ljepoti stvorova možemo, po sličnosti, razmišljati i o njihovu Tvorcu« (Mudr 13, 5). Bog nadilazi svako stvorenje. Nužno je stoga svoj govor o Bogu neprekidno pročišćavati od svega što je ograničeno, slikovito, nesavršeno, kako se »neizrecivi, neshvatljivi, nevidljivi, nedokučivi« Bog ne bi zamijenio s našim ljudskim predodžbama o njemu.
Ljudske riječi uvijek ostaju s ovu stranu Božjeg otajstva. Kad tako govorimo o Bogu, naši se izričaji doduše izražavaju na ljudski način, ali stvarno dosežu samoga Boga, a da ga ipak ne mogu izreći u njegovoj beskrajnoj jednostavnosti. Trebamo sebi posvijestiti, da »se ne može opaziti neka sličnost između Stvoritelja i stvorenja a da se između njih ne opazi još veća različitost«, te da »o Bogu ne možemo dokučiti ono što On jest, nego samo što On nije, i kako se druga bića odnose prema njemu«.
Izvor: Katekizam Katoličke Crkve, br. 39-43
Priredio: L. M.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
