Što kada nas zahvati duboka tuga? Normalna je tuga za osobom koja nas je napustila i preselila se u vječnost. Takvo žalovanje traje najduže dvije godine. Što je više od toga, nije dobro i može prijeći u samosažaljenje

tužna osoba sjedi u mraku, crno bijela pozadina

Foto: Doidam 10, Shutterstock

Postoji dobra i loša tuga. Dobra je kad osjećamo da smo samima sebi nedostatni te trebamo drugoga, jer smo stvoreni od Boga i za njega. To je osama u koju osoba ulazi kako bi se susrela s Bogom u molitvi poput Isusa. To je osjećaj kako nitko i ništa osim Boga ne može do kraja ispuniti naš život. Loša je tuga osjećaj bez smisla, kad je osoba neuspješna, nije onakva kakva bi željela biti prema sebi nametnutim kriterijima, zato želi biti kao netko drugi.

normalna tuga

Normalna je tuga za osobom koja nas je napustila i preselila se u vječnost. Takvo žalovanje traje najduže dvije godine. Što je više od toga, nije dobro i može prijeći u samosažaljenje.

Nerazriješena bol predstavlja vrata koja neprijatelj duše voli koristiti. Ona može biti ukorijenjena u gubitku koji nikad nije izronio na površinu. Svaku osobu ponekad zahvati tuga i tad možemo primijetiti da nismo više onakvi kakvi smo po naravi i kakvima se poznajemo. To je važno riješiti.

„Odreci se tuge“

U jednom sam se životnom razdoblju našla u zamršenoj situaciji gdje mi je bio uskraćen svaki rad, a da nisam znala tko je odgovoran za to te se nisam ni na kog ljutila, nego me zahvatila duboka tuga. Bila sam svjesna svojih mnogobrojnih darova i sposobnosti i pitala sam se zar baš ništa od toga ne treba mojoj zajednici, Crkvi ili svijetu. Ujedno sam gledala kako drugi nesavršeno obavljaju mnoge stvari koje bih ja sigurno bolje uradila. Tad sam napravila dobar potez koji sam uvijek činila u sličnim situacijama. Zamolila sam nekoliko osoba, svojih prijatelja, da se zajedno pomolimo. Jedna mi je od prisutnih osoba na molitvi, ne znajući ništa o tome kako se osjećam, rekla: „Odreci se tuge.“ Rekla sam: „Odričem se tuge“, a ona je nastavila: „Ne tako.“ Zatim sam ponovila i ona je opet rekla: „Nije dobro, ne samo riječima nego odreci se srcem.“

Tad sam se tiho pomolila za milost kako bih to uspjela i treći put sam uspjela. Nakon toga bila je dovoljna molitva od pet minuta svih prisutnih da mi se vrati radost koju sam ranije imala. Okolnosti se nisu promijenile još dugo vremena, ali toga trenutka sve se u meni promijenilo, nisam više bila tužna što nemam ništa za raditi, nego sam nastojala što bolje samu sebe zaposliti i svaki dan dobro upotrijebiti vrijeme. Često sam kasnije priželjkivala to vrijeme kad sam imala previše posla kojeg nisam stigla napraviti. Znamo da nam trajni negativni osjećaji ne čine dobro i zato se ne smijemo vezati uz njih, čak ni pod cijenu da izaberemo sažaljenje koje nam godi.

Iz knjige „Lijek ranjenom čovjeku našega vremena”, autorice s. Biserke Jagunić. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.