Što je „najopasnija“ svetica vjerovala o zadnjim vremenima Je li Mali Cvijet glasnik apokalipse?

Sv. Mala Terezija

Nikomu ne bi bilo ugodno čitati knjigu koja govori o dolasku Antikrista, o patnji koja će zavladati na kraju vremena, popraćenu razmišljanjima o smrti, Sudnjem danu, raju i paklu. Međutim sv. Terezija od Djeteta Isusa i Svetog Lica u svojoj je autobiografiji napisala sljedeće o knjizi Charlesa Arminjona Kraj postojećeg svijeta i otajstva budućeg života, koja ju je pripravila na iskušenja samostanskog života, kao i za sreću u nebu: „Čitanje te knjige bila je najveća milost u mojem životu… Moji su dojmovi o njoj toliko slatki da ih ne mogu izraziti. Sve velike istine vjere i otajstva vječnosti unijela su u moju dušu sreću koja ne pripada ovomu svijetu.“

Dobro je poznavala tjelesno i unutarnje trpljenje. Njezina ju pokornost nije oslobodila križa. Razlog zbog kojeg joj je knjiga bila „slatka“ jest taj što…

Lako bismo mogli omalovažiti sv. Tereziju. Mogli bismo reći. „Da, sv. Terezija uživala je u takvoj knjizi. Ona je velika svetica u nebu, koja je strpljivo podnosila patnju i trpljenje u ovom životu. Ona je vjerovala u slavu koja slijedi kao nagrada za takvu svetost – ali što s nama ostalima?!“ Mislim da takva razmišljanja ne prikazuju sv. Tereziju u pravom svjetlu, kao ni knjigu o kojoj je riječ, a ni Božju svemoć. Sv. Terezija nije bila naivna u pogledu prolaznosti života i njegovih poteškoća. Dobro je poznavala tjelesno i unutarnje trpljenje. Njezina ju pokornost nije oslobodila križa. Razlog zbog kojeg joj je knjiga bila „slatka“ jest taj što je vjerovala u neminovnu Kristovu pobjedu – koju je postigao na Kalvariji, potvrdio uskrsnućem i u kojoj nam nudi udioništvo po milosti. Štoviše, sv. Terezija bila je uvjerena, čini mi se, više nego itko od nas, da je Krist kralj – raspet, uskrsnuo i koji ponovo dolazi – naš kralj, koji vlada nebom i zemljom.

Krist Kralj nije daleki upravitelj koji je napustio svoju upravu uzašašćem u nebo, obećavši da će se vratiti i popraviti stvari nakon što uzurpatori razruše ono što je stvorio. Ne! Krist Kralj je suvereni vladar koji nastavlja vladati, a oni koji mu se pokoravaju, koji uzimaju na sebe njegov jaram učeništva i nasljedovanja, vjeruju da će odmoriti svoje duše već u ovom životu, a potom zadobiti slavu u vječnosti. Sveta Terezija iz Lisieuxa hrabro se je suočavala s budućnošću, jer je znala, po molitvi i milosrđu, da nas Gospodin nosi na svojim rukama.

Što je to sv. Terezija otkrila u navedenoj knjizi, a što joj je pružilo slatkoću čak i u tami, i što to nama govori? Prije svega, njezin autor, svećenik Charles Arminjon, opisuje vrijeme koje će prethoditi zadnjem sukobu, a njegov opis nije nam potpuno nepoznat:

Kraj svijeta, kaže Krist, doći će kad ljudi ogreznu u nemarnosti, ne misleći opće na kaznu i pravdu. Bit će to kao u dane Noine, kad se ljudi nisu brinuli ni o čemu, gradili su luksuzne kuće i rugali se Noi što gradi arku… Civilizacija će biti na svojem vrhuncu, tržište preplavljeno novcem, a dionice će postići najvišu cijenu. Čovječanstvo će uživati u materijalnom prosperitetu bez presedana, a prestat će se nadati nebu.

Naša je budućnost zagonetka, koja nam sama po sebi na daje odgovor; ali vjera uzdiže naše misli, ohrabruje nas i osnažuje našu nadu. Govori nam: ne bojte se, ne idete nepoznatom i nesigurnom stazom

Baš kao što Terezija nije ogorčena svetica, tako ni vlč. Arminjon nije navjestitelj katastrofe. Njegova knjiga daje nadu i slatkoću, ako što je to prepoznala i sv. Terezija, ako imamo na umu zbir kršćanske mudrosti:

Naša je budućnost zagonetka, koja nam sama po sebi na daje odgovor; ali vjera uzdiže naše misli, ohrabruje nas i osnažuje našu nadu. Govori nam: ne bojte se, ne idete nepoznatom i nesigurnom stazom. Nakon naših smrtnih godina slijedi vječni život, a sadašnji je život samo njegova slika i prikaz. Na ovom smo svijetu putnici, a naša je vječna baština i domovina na nebima, izvan cijelog svemira i svih zvijezda. Mi, hodočasnici i prognanici, danas živimo u šatorima, ali u svijetu koji dolazi Bog će nam izgraditi trajne stanove.

No ne čini li nam se da postoji ponor između tame ovog svijeta i svjetlosti nebesa u koja idemo? Kako ćemo premostiti taj ponor? Odgovor na to pitanje ključ je za razumijevanje same knjige i za razumijevanje zašto je Mali Cvijet uživao u njoj. Velečasni Arminjon veli: „Nebo i zemlja su razdvojeni, ali križ ih je povezao.“

Drugim riječima, jedini most koji spaja naše kušnje i trpljenja u svim vremenima i na svim mjestima s vječnom slavom, za koju smo stvoreni, križ je Isusa Krista. Ako prihvatimo njegov jaram, na što nas poziva u evanđelju, i hodimo s njim, hraneći se njime na oltarnom  žrtveniku, činimo neophodne korake kojima pobjeđujemo nesigurnost koja nas čeka u budućnosti i ulazimo u kraljevstvo nebesko, koje dolazi.

Autor: o. Robert McTeigue, SI (Aleteia.org)

Preveo Josip Sinjeri