Foto: Shutterstock
Često sam razmišljala o sreći. O tome zašto je neki imaju, a neki nemaju, zašto su neki ljudi sretni, a neki nisu. Tražila sam objašnjenje, najdublje razloge ljudske sreće. Tražila sam ih posvuda…
Novac, imetak, skupi automobili, noćni izlasci…
Pitala sam se nalazi li se radost u novcu, bogatstvu, imetku, skupim automobilima i raskošnim vilama. Bila sam uvjerena da se ona mora skrivati tamo negdje, no odgovor je najčešće glasio NE. Upravo su ljudi koji su uživali u tome često bili nesretni, prazni, zabrinuti i opterećeni. Učili su ih da novcem mogu kupiti sve, a onda bi udarali glavom o zid kad bi shvatili da ne mogu baš sve. Ne ono najvažnije.
Pitala sam se nalazi li se sreća u najboljim noćnim klubovima u gradu, u društvu najzgodnijih djevojaka i najpopularnijih frajera. Odgovor je najčešće glasio NE. Ni tamo. Izlasci su često bili bijeg od stvarnosti, a alkohol je pojačavao tu amneziju. Smijali su se pod njegovim utjecajem i svakih pola sata popravljali šminku i frizuru za publiku koja ih promatra. Bilo je to nerijetko vrlo naporno. Shvatila sam da se sreća, ona prava i istinska, ne nalazi ni tamo.
Čudno, jer bila sam uvjerena da se radost nalazi u imetku, uživanju, novcu i slavi.
Tada sam shvatila što je sreća!
A onda sam jednog dana pogledala u oči djeteta koje je ugledalo svog oca nakon tri mjeseca njegova odsustva. I shvatila sam da je to radost.
Pogledala sam u osmijeh žene koja je deset sati prolazila kroz porođajne muke da bi konačno uzela svoju kćerku u ruke. Njezin je osmijeh bio umoran, iscrpljen, ali najiskreniji koji sam ikad vidjela. Shvatila sam tada da je to sreća.
Čula sam buku za stolom obitelji dok je svaki član prepričavao dogodovštine jednog proživljenog dana. Bilo je tu smijeha, bezazlenih šala i čestog upadanja u riječ. Shvatila sam tada da je to radost.
Vidjela sam dječaka koji je slučajno pao na ulici, a drugi se okrenuo i pružio mu ruku da ustane. Shvatila sam tad da je bitno imati nekoga tko će biti uz tebe u padovima. Da je upravo to neizmjerna sreća.
Gledala sam djevojku i momka kako zaljubljeno šeću rivom, ne mareći za prolaznike, ruku pod ruku. Shvatila sam tad da je to sreća. Da je to ljubav.
Vidjela sam starog čovjeka kako ponosno gleda svoju barčicu. Istrošenu, hrđavu, ali vrijednu. Sate i sate je proveo u njoj, pomoću nje i mora hranio je svoju brojnu obitelj. Bila je vrjednija od svih jahti i kruzera. Shvatila sam tad da je sreća u malim stvarima.
Konačno, ugledala sam dijete koje leži u jaslicama, promrzlo i sitno, okruženo svom ljubavlju ovog svijeta, jače od sve hladnoće ljudskih srdaca. Shvatila sam da u tim jaslama leži razlog ljudske sreće.
Što imaju ljudi koji su sretni
Shvatila sam s vremenom da sretnim ljudima ne treba mnogo. I da su baš zbog toga sretni. Nalaze sreću u malim stvarima. Nemaju mnogo, al’ imaju sve. Ne opterećuju se s onim što nemaju jer su svjesni da nikad neće imati sve. Svjesni su da će uvijek nešto faliti. Al’ raduju se onom što imaju. Oni znaju što je uistinu bitno u životu. I tako nekako i žive. Imaju posložene prioritete. Imaju osmijeh na licu i kad je teško. Imaju vjeru i kad zagusti. Donose mir i vide dobro u ljudima.
Shvatila sam tad da radost nije stvar. Shvatila sam da je ona osjećaj. Shvatila sam da nije skupa, al’ da nikako nije ni jeftina. Shvatila sam da se radost i igra nalaze unutar čovjeka bez obzira na vanjske okolnosti. Kao kod djece. Shvatila sam da se nalazi iznad zemaljskog obzorja i ljudskog poimanja sreće. Shvatila sam da se radost nalazi u zahvaljivanju. U neprestanom zahvaljivanju. Naposljetku, shvatila sam da svaki čovjek koji ima nadu, mora imati i radost življenja!
Autorica: Magdalena Marđetko
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
