Foto: Shutterstock
Sjećate li se kad ste kao dijete htjeli nešto reći svojim roditeljima, ali ste se bojali? Možda postoji i nešto o čemu ste nekomu htjeli govoriti ovaj tjedan, ali ipak niste?
Kao dječji psiholog, čujem mnoge stvari o kojima bi djeca htjela razgovarati sa svojim roditeljima kad bi to mogla. Osjećaju da je to potrebno, ali svejedno se boje započeti razgovor o nekim temama.
Nije riječ o lukavu načinu da se nešto izvuče od roditelja, da dobiju ono što žele. Riječ je o stvarima srca, uma i duše, pitanjima koja utječu na naše živote oduvijek. Radi se o temama za koje bih i ja htio (ali ujedno i ne bih, na emocionalnoj razini) da mi moja vlastita djeca o njima govore ako procijene da im je to potrebno. Dakle, bez nekog reda, evo nekoliko stvari o kojima razgovaram s djecom, a mogla bi mučiti i vašu djecu.
„Zašto se ja moram ispričati ako se moj tata ne mora?“
Djeca počinju razlikovati dobro i zlo u prvih nekoliko godina života, u početku učeći to od svojih roditelja i ostalih autoriteta. Iako odrasli imaju „nedodirljiv“ status još neko vrijeme i nakon što dijete razvije vlastiti osjećaj za moral, ne treba dugo a da djeca počinju primjećivati kako roditelji reagiraju na svoje pogreške. Školska djeca primjećuju već i stvari poput priznaju li roditelji kad su pretjerali te uočavaju li opće svoje promašaje i propuste. S vremenom to ne samo da utječe na percepciju djeteta o tome kako roditelji postupaju kad su u pitanju njihove pogreške, već također i na to kako će se ono ponašati u istoj situaciji.
„Zašto on (mamin prijatelj) živi u kući kad su se roditelji tek rastali?“
Više puta sam se tijekom godina začudio kako roditelji brzo i lako donose odluke o svojim životima a da o tome ništa ne kažu svojoj djeci, kao da je to nešto poput kupnje novog namještaja. Jedan mi je roditelj jednom rekao da su to odluke koje se tiču odraslih, a ne djece. Da, to je odluka odraslih, ali itekako utječe i na djecu i to se nikako ne bi smjelo zaboraviti.
Osim na promjene u životnoj zajednici, zanimljivo je kako djeca reagiraju na prijateljstva koja njihovi roditelji sklapaju i primjećuju ako postoje razlike između tipa kakav im roditelji nameću da se s njim moraju družiti i tipa ljudi s kojima se druže mama i tata. Ako odrasli imaju prijatelje koji piju, psuju i nepristojni su, teško će moći svoju djecu uvjeriti da se druže s boljima.
„Mrzim što on puši jer ne želim da mama umre.“
Radilo se o bilo kojoj lošoj navici roditelja, pušenju, pijenju ili nezdravoj prehrani, djecu to veoma žalosti. Osim što im to izaziva nelagodu, djecu svakako boli kada vide kako se roditelji bore s nekom ovisnošću od koje pate. Vrijedi i obratno: djeca vole razgovarati i govoriti o tome kako su njihovi roditelji uspješni u raznim stvarima.
„Mama i tata se uvijek svađaju i ljute se zbog sitnica.“
To je vjerojatno najčešća stvar koju čujem. Doduše, kod svake percepcije stvarnosti postavlja se pitanje što je istina i jasno mi je da ta izjava uvijek ne odražava stvarno stanje u obitelji. Ali u nekim obiteljima da, te pokazuje kakva razina napetosti u njima vlada, a djeca dobro znaju koliko je to nezdravo i zagušujuće. To je veoma usko povezano s razdražljivošću i osjećajem neugode i djeca osjećaju da svađa i vika pretežu nad mirom i srećom u njihovoj obitelji.
„On to nikada ne čini, zašto bih onda ja?“
Čuo sam od mnogih dječaka da njihovi očevi nikada ne ustaju s kauča da bi pomagali u kućnim poslovima te se pitaju zašto bi oni to činili. Postoje situacije u kojima vrijede dvostruka mjerila za roditelje i djecu (naprimjer, odrasli voze auto, a djeca ne) i ima stvari koje neće biti baš savršeno simetrično raspoređene. Ali stalno se moram podsjećati na ono u što sam siguran. Ako želim da se moja djeca razviju na određenim područjima i preuzmu određene zadaće, moram prvo pokazati da sam spreman i voljan i sam to činiti. Inače svojim djelima ne podupirem ono što govorim.
„Nikada ne dobijem pohvalu za dobro koje učinim.“
Mi roditelji uopće ne promislimo prije nego što reagiramo na nešto što naše dijete učini: svađa se, ostavi odjeću na podu ili začepi toalet ogromnom količinom papira. Ali kada učine što dobro ili valjano obavljaju svakodnevne zadatke, ne sjetimo se pohvaliti ih zbog toga. Međutim sva istraživanja pokazuju da takve vrste pohvala ne samo da izgrađuju naš odnos s djecom, nego i smanjuju vjerojatnost da djeca učine što loše.
„Stalo mi je do toga što misle o meni.“
Mislim da je važno završiti s nečim pozitivnim, čak i ako to bilo nešto što naša djeca (posebno adolescenti) ne žele priznati. Kako naša djeca odrastaju, može se činiti da ne mare za to što mi mislimo o njima i što radimo. Ako ono kako djeca govore o mami i tati odražava vrijeme i pozornost koju smo im dali, onda im je stalo i više nego što mislimo, i čak su toga i svjesni. To je duboko usađeno u njihove umove, kao i u načine ponašanja i izražavanja koji se čine jezovito ustaljeni. Možda se neće uvijek slagati s vama, ali će vas uvijek voljeti. I možda će jednom, i to samo možda, to čak i izreći.
Autor: Jim Schroeder (Aleteia.org)
Prijevod: Josip Sinjeri
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
