ESB Professional; Shutterstock
Vratimo sat još malo unatrag. Prije nego što sam dobio svoj prvi pametni telefon, već sam imao sklonost prema odvajanju od ljudi oko sebe. Moj mi je novi uređaj jednostavno pružio prikladniji način da to učinim. On nije stvorio sebičnu otuđenost; samo je otkrio ono što je već bilo tamo.
Sjećam se dana kad se u našem dvorištu pojavio natpis za prodaju. Moj prijatelj Jack i ja razgovarali smo o tome kako bi bilo loše da se preselim. Bio je sjajan prijatelj i više ga ne bih mogao vidjeti. Sve je u mom osmogodišnjem tijelu željelo iščupati taj znak…
Moj izazov seže sve u djetinjstvo. Rođen sam na farmi, a nekoliko se godina kasnije moja obitelj preselila u grad u potpuno novi bungalov s tri spavaće sobe iz kasnih šezdesetih. Volio sam tu kuću. I volio sam prijatelje koje sam stekao kad sam krenuo u školu, igrao bejzbol, penjao se po hrpi zemlje i vozio bicikl. No ovo vrijeme života, u kojem se uživalo i u kojem su svi bili dobro povezani, nije potrajalo.
Sjećam se dana kad se u našem dvorištu pojavio natpis za prodaju. Moj prijatelj Jack i ja razgovarali smo o tome kako bi bilo loše da se preselim. Bio je sjajan prijatelj i više ga ne bih mogao vidjeti. Sve je u mom osmogodišnjem tijelu željelo iščupati taj znak s travnjaka i baciti ga. No ja sam bio previše plašljiv, uplašen i poslušan da bih uopće pokušao.
Jasno se sjećam kako sam jednoga dana u petome razredu donio odluku: ne želim više sklapati prijateljstva. Bilo mi je to previše bolno. Mogu biti i sam
Nekoliko mjeseci kasnije preselili smo u novu kuću u drugome gradu. Počeo sam sklapati prijateljstva, a moj je novi najbolji prijatelj živio samo nekoliko kuća niže. Robbie i ja smo ubrzo postali prijatelji, provodeći vrijeme zajedno što je više bilo moguće. Osamnaest mjeseci nakon što smo tamo preselili, moj je tata dobio novu priliku, ovaj put udaljenu tri stotine milja. Još jedna prodaja kuće i, pet sati vožnje kasnije, stigli smo u naš novi dom. Recimo. Kuća nije bila spremna, a ja sam završio četvrti razred u školi za koju sam znao da je više neću polaziti.
Preselili smo još jednom, samo nekoliko milja niz cestu u novi školski okrug. To je značilo da sam krenuo u peti razred s potpuno novom ekipom. To je bila moja treća škola u tri godine. Jasno se sjećam kako sam jednoga dana u petome razredu donio odluku: ne želim više sklapati prijateljstva. Bilo mi je to previše bolno. Mogu biti i sam.
Osjećao sam se kao stalni autsajder. Moja tendencija da držim ljude na distanci bila je čvrsto postavljena. I s time se borim čitav svoj život
Ironija je ta što sam u toj školi proveo sljedeće tri godine i tamo završio ostatak razreda osnovne škole. Iako smo se još nekoliko puta selili, nikada nismo napustili školsku četvrt, a srednju sam školu nastavio s mnogo iste djece. Ipak, osjećao sam se kao da se nikada nisam u potpunosti uklopio. U srednjoj sam školi bio na periferiji kruga popularne djece i nisam se osjećao kao da stvarno pripadam tamo. Osjećao sam se kao stalni autsajder. Moja tendencija da držim ljude na distanci bila je čvrsto postavljena. I s time se borim čitav svoj život.
Zbog svega toga nisam ljut na svoje roditelje ili na Boga. Vjerujem da Bog sve koristi i otkupljuje sve, uključujući glupe odluke desetogodišnjaka kako više nikada ne želi sklapati prijateljstva
Zbog svega toga nisam ljut na svoje roditelje ili na Boga. Vjerujem da Bog sve koristi i otkupljuje sve, uključujući glupe odluke desetogodišnjaka kako više nikada ne želi sklapati prijateljstva. Sve što želim reći jest to da je sklonost odvajanju duboko usađena u mene. …
Iz knjige „Ni nakraj pameti“ autora Careyja Nieuwhofa. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Knjigu možete nabaviti ovdje.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
