Dolazim. Klanjam se pred Jednim koji je dao sve. Borim se. Kako da ti predam sve? Baš sve! Moje slabosti, moje želje, moje požude, moje brige vuku me na drugu stranu. Možda bi bilo bolje da nisam ni krenuo za tobom. Ali ima nešto jače od onoga što me drži ovdje. Ovdje i sada u tvojoj prisutnosti. Ljubav koja nije nasilna, ljubav koja se ne nameće. Ljubav koja je prva ljubila i predala sve za mene! Isus, pravi Bog i pravi čovjek, koji je prvi došao i našao me. Našao me u mojoj slomljenosti, bolesti, tuzi, slabosti, grijehu. Našao me praznih ruku i ispunio me. Snažnija od čudesa koja gledam, od uslišanih molitava, od blagoslova, spoznaja da me Ti voliš dovoljna je da me zadrži ovdje. Kako da ne predam sve, kada si ti već dao sve? Razoružan pred tom svetosti, predajem se. Šapatom tvoje riječi: „Volim te”, padaju moji zidovi i moja duša kliče: „Ja sam tvoj!”
Predati se i krenuti za Njim nije ni preteško ni predaleko kako nam se čini:
„Ova zapovijed što ti je danas dajem nije za te preteška niti je od tebe predaleko. Nije na nebesima da bi rekao: ‘Tko će se za nas popeti na nebesa, skinuti nam je te nam je objaviti da je vršimo?’ Nije ni preko mora da bi mogao reći: ‘Tko će preko mora za nas poći, donijeti nam je te nam je objaviti da je vršimo?’ Jer, riječ je posve blizu tebe, u tvojim ustima i u tvome srcu da je vršiš.” (…) Pnz 30,11-14
Isus je sve to već napravio i otvorio put!
Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book kao uvodnik za br. 79 (srpanj 2016.)
