Josip Lončar: „Svakoj zdravoj kršćanskoj zajednici potrebni su ljudi s karizmom vjere po kojoj Bog čini čudesa Često možemo čuti vjernike koji kažu kako im ne trebaju čudesa da bi vjerovali! Moramo priznati da se divimo njihovoj vjeri. No, ako njima ne trebaju, možda trebaju onima koji u njihovim župama žive bez Boga? Možda čudo treba djeci čija majka umire od raka? Ako nekome ne treba čudo, vrlo je vjerojatno da mu treba malo više ljubavi za grešnike i za one koji pate!

Najuspješniji je put evangelizacije onaj koji nam je naredio Isus Krist: „Na svom putu navješćujte: Blizu je kraljevstvo nebesko! Liječite bolesnike, uskrisujte mrtvace, čistite gubavce, izgonite zle duhove!…” Tko god tvrdi da danas postoje bolji načini ili putovi evangelizacije, treba to rezultatima i potvrditi, ili pada pod osudu oholosti jer tvrdi da zna nešto bolje od samog Isusa…

Bog spašava po križu, a ne po našim patnjama!

Često nam se sugerira da mi kršćani trebamo trpjeti jer je i naš Spasitelj trpio. Toliko puta slušamo propovijedi u kojima nam se govori da ćemo se po trpljenju spasiti, te da zato trebamo križeve koje imamo nositi s ljubavlju i bez mrmljanja. Pitam se zašto je onda Krist patio? Prema evanđelju, možemo se spasiti jedino po križu, ali ni u kom slučaju po svojem vlastitom križu, već po križu Isusa Krista. Zašto? Zato što je on bio nepravedno kažnjen, dok su naši križevi u većini slučajeva samo rezultat naše grešnosti, tj. pravedna kazna za naše grijehe. Danas ima mnogo onih koji se smatraju savršenima, te svoje križeve ne dovode u vezu sa svojim grijesima, slabostima i propustima, nego ih pripisuju volji Božjoj, kao da je Bog taj koji nas spašava našim patnjama.

Onaj tko nema neku patnju ne može se spasiti?!

Isus, a i svi njegovi sljedbenici, oslobađali su ljude od patnje. Po toj teoriji oni su onemogućavali ljude da se spase. Apostol Ivan jasno kaže da mi trebamo živjeti onako kako je on živio, a ne prvenstveno umrijeti kako je on umro. Možemo dakle biti sigurni glede toga da Isus želi da mi živimo njegovim životom slave, tj. čineći djela čudotvorne Božje ljubavi, pa počnimo s time, a ako nas pozove da i umremo smrću sličnom njegovoj, zašto ne? Poznajem mnogo ljudi koji pate i to ih ne dovodi do spasenja, već umiru u gorčini. Vidio sam ljude koji su patili, bili oslobođeni od patnje i pronašli put spasenja. No nije bila patnja ta koja ih je dovela do Boga, već ih je Božje milosrđe patnje oslobodilo ili im otvorilo oči da shvate kako nije Bog taj koji želi da oni pate; obratno, Bog je taj koji je patio za njih. Ljudska patnja povoljno je tlo za sijanje Božjega milosrđa, ali bez sijanja tlo neće uroditi plodovima.

Ako nas patnja udaljuje od Božje blizine, sigurno ne dolazi po Božjoj volji

Promatrajući ljudsku patnju, primijetio sam da samo nekolicina ljudi pati po Božjoj volji. Ta ih patnja duboko sjedinjuje s Bogom. Jedan od njih rekao je kako čežnja za Božjom blizinom koju u patnji susreće daleko nadmašuje fizičku bol koju u patnji osjeća. Svako sjedinjenje s Bogom spašava, bilo kroz patnju – bilo kroz radost. Korijen patnje koja od Boga dolazi morao bi biti isti kao onaj koji je bio prisutan kod Isusa. Sva njegova patnja dolazila je od ljubavi prema nespašenom čovjeku. Tko osjeća ljubav prema nespašenim dušama, te duboku potrebu za njihovim spasenjem, sa sigurnošću može reći kako pati po Božjoj volji. Udaljuje li nas patnja od blizine Božje, sigurno ne dolazi po Božjoj volji. Budimo iskreni i priznajmo da smo grešni, te da je to najvjerojatniji uzrok naših patnji. Ako svoju patnju prikazujemo Bogu na nakanu za spas duša, a to nije stav našeg srca, već pokušaj nekakve duhovne “trgovine” s Bogom, upadamo u grijeh licemjerja i oholosti. Kad već želimo svoju patnju prikazati za nečije potrebe, priznajmo Bogu nesavršeni stav srca i tada ćemo izbjeći osudu i primiti blagoslov!

Upotrebljavaš li ti naslijeđenu moć da ljudi po tvojoj molitvi ozdravljaju?

Kad vidimo dijete bolesno na smrt kojemu liječnici ne mogu pomoći, sjetimo li se da smo sinovi svemogućega Boga ili prođemo pokraj kao da to nema nikakve veze s nama? To što smo po sakramentu potvrde primili određene talente, ne zabrinjava nas puno. Upotrebljavamo li tu naslijeđenu moć da ljudi po našoj molitvi ozdravljaju ili smo i mi jedni od onih koji očekuju da Isus ponovno dođe i da ga ponovno razapnu umjesto nas? Možda smatramo da za to nismo odabrani? Ili mislimo da Bog želi da samo umremo kao što je Isus umro a da ne živimo kako je on živio. Ako smo djeca Božja, onda smo i odabrani − od Boga odabrani, no na nama je da i mi sami odaberemo. Ako naime ne budemo vruće čeznuli − kao što apostol Pavao kaže (usp. 1 Kor 14) − čitav ćemo život misliti kako nismo odabrani. Privodimo li ljude k spasenju?

Primio si zaduženje da spašavaš duše – činiš li to?

Postoji izreka da onaj koji jednu dušu dovede do obraćenja, spašava svoju vlastitu dušu. Pitam se zašto bi trebalo stati na toj jednoj duši koju smo priveli spasenju. Ako vidim da sam mogao jednu dušu spasiti, normalno bi bilo da to činim i dalje. U dokumentima Drugoga vatikanskog sabora u Dekretu “O apostolatu laika” stoji da je svaki onaj koji je primio sakrament svete potvrde postao apostol, tj. primio zaduženje da spašava duše. To je glavni i jedini cilj evanđelja − spasenje zalutalih duša. To je i glavni cilj Isusova utjelovljenja i muke na križu.

Što nam je ostavio Isus i kako da do toga dođemo

Isus Krist ostavio nam je oporuku po kojoj imamo život u punini − rekao je da je došao kako bi ovce imale život u punini (ne u punini ispunjenja tjelesnih prohtjeva, nego u punini radosti zbog Božjeg posinjenja). Ta je oporuka Sveto pismo ili Biblija. U njoj je sadržano sve što nam je ostavio i način kako da do toga dođemo. Jedina osoba koja nam može protumačiti oporuku (što ona znači osobno za nas, a ne u smislu nezabludivog tumačenja koje pripada jedino Crkvenom učiteljstvu) jest Duh Sveti. Jedini način na koji možemo ostvariti svoja prava iz oporuke jest vjera. Dakle, vjera je uvid u oporuku dan od Duha Svetoga. Zato Sveto pismo i kaže o vjeri ovo:

– reče im Isus − “Sve je moguće onomu koji vjeruje!” Mk 9, 23

– Isus im odgovori: “Zaista, kažem vam, ako imate vjeru i ne posumnjate, činit ćete ne samo ono što se dogodilo smokvi nego će se, ako reknete ovoj gori: Digni se odatle i baci se u more! − i to dogoditi. Sve što s vjerom zamolite dobit ćete.” Mt 21, 21-22 (Ta gora nije nikakva metafora; tu Isus pokazuje na sasvim konkretnu goru i misli upravo na goru, a ne na neko preneseno značenje).

– Tada se Isusu približiše nasamo učenici te ga upitaše: “Zašto ga mi ne mogosmo istjerati?” “Zbog vaše nevjere − odgovori im. − Zaista, kažem vam, ako imadnete vjere koliko gorušično zrno te reknete ovom brdu: ‘Prijeđi odavde onamo’, prijeći će; i ništa vam neće biti nemoguće.” Mt 17, 19-20 (Tu Isus također spominje konkretno brdo)

Ako imalo voliš ljudske duše oko sebe, itekako su ti potrebna čudesa

Sreo sam mnoge vjernike koji se ne boje druge poučavati, a sami nikad nisu ušli u dimenziju vjere. Čak to javno priznaju i ne stide se toga. Oni govore o nekom drugom Isusu koji više ne liječi bolesnike i ne čini čudesa. Božja riječ jasno kaže da je bez vjere Bogu nemoguće ugoditi (usp. Heb 11,6). Svi mi naravno tvrdimo da vjerujemo. Mnogo puta čujem od onih koji bi trebali druge učiti kako njima ne trebaju nikakve “nadnaravne” manifestacije vjere jer je njihova vjera za spasenje dovoljno čvrsta. Isus nije činio čudesa jer su ona bila potrebna za njegovo spasenje, već su bila potrebna za spasenje drugih, tako da je zaista žalosno kad netko kaže da mu nisu potrebna čudesa. Kad bi imalo volio ljudske duše oko sebe, i te kako bi mu bila potrebna. Život u vjeri u Boga život je za drugoga. Taj drugi često je bolestan, razočaran, bez sakramentalnog života, daleko od Boga i Crkve, te duhom mrtav. Vratiti ga k Bogu možeš jedino vjerom kao natprirodnim svjedočenjem. Treba li nam takva vjera? Ako smo kršćani, naša je osnovna dužnost obraćati duše. Pogledajmo samo u dokumente Drugoga vatikanskog sabora! Koliko smo ljudi do sada obratili? Znamo li njihova imena i prezimena? Vidimo li dijete od nekoliko godina neizlječivo bolesno u mukama i bolovima − možemo li i dalje tvrditi kako nam nije potrebna vjera za ozdravljanje? To što je potrebna tom djetetu, „vjerojatno” nema ništa s nama.

Bio bih jako, jako oprezan prije nego što bih nekome rekao da trpi po Božjoj volji

Znamo da se Isus naljutio na apostole kad nisu mogli osloboditi jednog dječaka od padavice. Nazvao ih je nevjerničkim naraštajem! Naljutio se što nakon svega što im je pokazao, još uvijek mora trpjeti njihovu nevjeru (usp. Mt 12,14-21; Mk 9,14-27; Lk 9,37-42). Jednom su pokušali i nisu uspjeli, a Isus se jako naljutio. Kako će nazvati onoga koji kaže da njemu to ne treba, koji i ne želi pokušati ili čak tvrdi kako je Isus taj od kojega padavičari trpe − jer on to dopušta? Zamislimo što bi bilo da su apostoli odgovorili kako ga nisu mogli osloboditi jer trpi po Božjoj volji!!! − Ja bih bio jako, jako oprezan prije nego što bih nekome rekao da trpi po Božjoj volji. Postoje sigurno i takvi slučajevi, ali ih je malo. Ima ih malo samo zbog toga što je vrlo malen broj ljudi spreman prihvatiti patnju s ljubavlju. Danas ljudi idu liječnicima i, ako liječnici ne uspiju, mnogi zaključuju da nisu uspjeli jer Bog tako želi. U sva četiri evanđelja nisam našao niti jedan jedini primjer da je Bog htio da netko ostane bolestan, ali sam našao mnoštvo primjera gdje je Bog htio da ljudi ne ostanu bolesni.

Mnogi katolici danas žive bez redovitoga liturgijskog života. Iako su kršteni, ne žele se podrediti Bogu. Griješe protiv prve Božje zapovijedi i, što je još gore, stide se priznati svoju vjeru. Hoće li se spasiti? Čiji je zadatak dovesti te izgubljene ovce natrag u ovčinjak?

Kad u našim zajednicama bude vjernika s karizmom vjere, imat ćemo i djela djece Božje!

Dovesti ih možemo ako imamo vjeru kao dar Duha Svetoga. Sigurno je da taj dar ne mogu svi u zajednici primiti. Ali kako znam da baš ja nisam taj koji ga mogu primiti. Dar vjere nije nešto što pada s neba, već mi taj dar moramo primiti od Gospodina, a da bismo ga primili, moramo ga žarko htjeti (usp. 1 Kor 14,1). Ako ga nismo žarko htjeli – ne možemo ga ni primiti.

Svjedok sam da je sve to što pišem stvarnost koju mogu i potvrditi. Ne želim pisati ništa što u svojem životu nisam provjerio. Kad u našim zajednicama bude vjernika s karizmom vjere, imat ćemo i djela djece Božje! Upamtimo da je najuspješniji put evangelizacije onaj koji nam je naredio Isus Krist:

„Na svom putu navješćujte: Blizu je kraljevstvo nebesko! Liječite bolesnike, uskrisujte mrtvace, čistite gubavce, izgonite zle duhove! Badava ste primili, badava i dajte! Ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatnog, ni srebrnog, ni bakrenog novca; ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa, jer radnik zaslužuje uzdržavanje!” Mt 10, 7-10

Svakoj zdravoj kršćanskoj zajednici potrebni su ljudi s karizmom vjere po kojoj Bog čini čudesa

Tko god tvrdi da danas postoje bolji načini ili putovi evangelizacije, treba to rezultatima i potvrditi, ili pada pod osudu oholosti jer tvrdi da zna nešto bolje od samog Isusa. Pročitajmo u Djelima apostolskim u 8. poglavlju kako se obratila Samarija! Možda bi to pomoglo i našoj župi − ili mislimo da nam to ne treba? Svakoj zdravoj kršćanskoj zajednici potrebni su ljudi s karizmom vjere po kojoj Bog čini čudesa. Ti ljudi će ići naprijed u evangelizaciju, ali trebamo i ljude koji će im biti molitvena potpora, te ljude koji će zajednicu voditi i osposobljavati. Ne želim reći da ti osobno moraš biti onaj po kome će se sila Božja javno očitovati, ali moraš biti dio te zajednice jer se Bog u zajedništvu očituje. Ta rekao je da će biti nazočan tamo gdje se dvoje ili više bude skupljalo u njegovo ime (usp. Mt 18,20). Nama ne treba nikakva nova zajednica, nego je potrebno da se naša zajednica, tj. dio Crkve kojoj pripadamo, potpuno u vjeri preda kako bi Bog mogao djelovati. Mnogi se boje da bi se karizmatskim djelovanjem u njihovim župama dogodio određeni “nered”. Kamo god su apostoli išli, događao se “nered”. Dolazilo je do sukoba i različitih mišljenja.

Ulomak iz knjige „Karizma vjere – vjera je…” autora Josipa Lončara. Više o knjizi možete saznati ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Priredila Martina Vidaković; Book.hr