„Snimao sam ovaj film misleći samo na dvije vrste gledatelja“
Book.hr: Gospodine Cotelo, drago nam je da imamo priliku razgovarati s Vama povodom prikazivanja filma „Najveći dar“ u Hrvatskoj. Tema filma je „oružje koje može zaustaviti svaki sukob, svaki rat“, a to je opraštanje. Podatak da je film do sada prikazan u 26 zemalja svijeta pokazuje da je publika itekako zainteresirana za ovakvu tematiku čime se ruši stereotip „da publika želi samo akciju, krv, osvetu…” U kojoj ste zemlji naišli na najbolju reakciju publike?
Cotelo: Smatram da ne postoje dva ista gledatelja. Također, ne postoje grupe gledatelja da bi se moglo reći: „Ovi iz Italije su takvi, oni iz Njemačke su onakvi. U ovoj državi su reagirali ovako, u drugoj onako.“ Snimao sam ovaj film misleći samo na dvije vrste gledatelja. Prvi kažu: „Ja više ne mogu tražiti oprost. Ono što sam učinio je užasno, grozno. Bilo bi me sram tražiti oprost. Loša sam osoba. Meni nitko ne može oprostiti.“ Druga vrsta gledatelja kaže: „Ne mogu oprostiti. To što su mi učinili je užasno. Ne mogu.“ Zato kad me pitaju o publici u pojedinim zemljama, uvijek kažem da se u svakoj zemlji publika dijeli na te dvije vrste.
„Pogledao sam Vaš film tri puta. Prvi put sam ga išao gledati sam. Drugi put sam išao sa svojom sestrom s kojom nisam razgovarao 15 godina…“ Jedna gospođa u Beču rekla mi je da je nakon prikazivanja filma izašla iz kinodvorane i otišla se ispovjediti prvi put nakon 44 godine!
Gledatelji nam pišu ili nam kažu uživo kako je film „Najveći dar“ djelovao na njih. I nije nam važno kažu li nam da im se film svidio jer filmove ne snimamo zbog toga. Najvažnije nam je je li film nekome pomogao da traži oprost ili da oprosti. Naprimjer, u Madridu me je na ulici zaustavio jedan čovjek i rekao mi: „Pogledao sam Vaš film tri puta. Prvi put sam ga išao gledati sam. Drugi put sam išao sa svojom sestrom s kojom nisam razgovarao 15 godina, a treći put sam išao s bratom s kojim također nisam razgovarao 15 godina. Dan-danas smo svi zajedno.“ Zatim, upoznao sam muža i ženu koji su bili razvedeni sedam godina. Sada su ponovno zajedno, u braku! Jedna gospođa u Beču rekla mi je da je nakon prikazivanja filma izašla iz kinodvorane i otišla se ispovjediti prvi put nakon 44 godine! Takve reakcije ja očekujem – opraštanje drugome, sebi, obraćenje… A hoće li ljudi pljeskati više ili manje, hoće li se više ili manje smijati, koliko ima gledatelja, to nije bitno. Kad bi ovaj film u nekom kinu pogledalo milijun ljudi, a među njima ne bi bilo nijedne od ovih reakcija, smatrao bih to neuspjehom.
Dakle, zato je teško govoriti o reakciji publike u određenoj državi. U svakoj zemlji pojedini se naš film nekom gledatelju sviđa više ili manje, nekima se sviđa jako, nekima se uopće ne sviđa; neki kažu da je to najbolji film koji su pogledali, drugi kažu da je najgori; neki zaspu, neki se naljute, neki se puno smiju, neki se ljute na određene šale u filmu… Ali za mene je sve to nevažno. Jer, kako sam rekao, ne snimamo filmove zbog toga. (Koji dugačak odgovor na tako kratko pitanje. Smijeh.)
„Znao sam: To je to. ‘To je ono što tražim od svoje šesnaeste godine.’“
Book.hr: Što Vas je potaknulo da se angažirate u filmskom svijetu? Možete li nam reći nešto više o samim počecima svoga rada?
Cotelo: Kao dijete htio sam se baviti sa životinjama. Sav moj svijet vrtio se oko njih. A onda sam jednog dana, imao sam tada 16 godina, odlučio da ću pričati priče. Naime, tada je u mojoj školi gostovao jedan novinar koji nam je pričao o svojem zanimanju. Kad sam poslije došao kući, rekao sam svojoj majci: „Mama, znam što ću raditi u životu. Pričat ću priče.“ Ona mi je odgovorila: „Dobro, razmislit ćemo o tome.“ A ja sam pomislio: „Što ćemo razmišljati kad sam ja već odlučio?!“ Nakon toga sam upisao novinarstvo, iako sam znao da se neću njime baviti jer me teme o kojima sam čitao u novinama nisu zanimale. Na početku sam radio kao novinar na televiziji. To mi se jako sviđalo, zaljubio sam se u medije, iako me te teme nisu zanimale. Govorilo se o politici, o sportu… imao sam osjećaj da te teme nisu za mene. Zatim sam ušao u svijet zabave. Snimao sam humoristične serije, emisije o glazbi, emisije za djecu… Potom sam se počeo baviti glumom, nastupao sam kao glumac. Tu sam se polako počeo udaljavati od novinarstva. Gluma mi se svidjela, i ponovno sam pomislio: „Sviđa mi se to raditi“. Međutim, iako mogu reći da sam u tome bio uspješan, osjećao sam da ni to nije to.“ Znam reći da moj životopis ne sadrži popis poslova koje sam radio, nego popis onih poslova koje sam ostavio. Svaki put kad bih ostavio neki posao, ljudi bi me pitali: „A s čime se ti onda želiš baviti?“ Odgovorio bih im da ne znam, ali da sam tu gubio vrijeme pa sam zato otišao. Kad bih svojoj majci rekao da ostavljam posao, ona bi me s nevjericom upitala: „Zar opet?! Opet?“ A onda sam 1991. godine putovao Rumunjskom. Dobro se sjećam tog tjedna kad mi se je promijenio život.
Nikad nisam mislio da bih se i ja trebao obratiti. Bio sam ‘savršeni katolik’, za moju je kanonizaciju samo trebalo da umrem (Smijeh.)
To putovanje nisam ja planirao, nego sam u Rumunjskoj završio slučajno. U početku nisam ni znao gdje se nalazim. (Smijeh.) Ali pokazalo se je da to nije bila nikakva slučajnost…
Ukratko, kad sam se vratio u Španjolsku, već sam znao o čemu želim pričati, koje priče želim prenositi ljudima. Htio sam pričati o vrijednosti trpljenja, patnje. Kad sam se vratio, naručili su od mene intervju za televiziju. Napravio sam ga, ali smatrao sam da bi ta priča bila odličan scenarij za film. I tako sam počeo pisati scenarij. Nikada do tada nisam pisao scenarij, nikada nisam ni mislio da ću to raditi i nisam to znao raditi. Ali napisao sam ga, a kad sam završio, rekao sam: „Snimit ću taj film“. Bacio sam se na potragu za producentom, ali svi koje sam kontaktirao odgovorili su mi isto: „Ne, jer ti ne znaš snimati filmove“. Ja sam im odgovarao da znam jer već deset godina snimam filmove: „Svaki put kad pripremim vijest za televiziju, to je film. Svaki put kad intervjuiram nekog nogometaša, to je film. Samo mijenjaš kamere. Razlika je samo u tome da film, umjesto tri minute, traje malo više i u tome što je taj nogometaš pravi, a u filmu su glumci…“ Na kraju, kako me, logično, nijedan producent nije htio podržati, postao sam producent. To je bio moj prvi film (Riječ je o filmu iz 1998. „El sudor de los ruiseñores“, koji govori o rumunjskom violončelistu koji je emigrirao u Španjolsku. San mu je da se zaposli u orkestru i da u Šp. dovede svoju ženu i kćer.)
Taj sam film snimao četiri godine. Kad sam ga počeo snimati, nisam mislio da ću snimiti i drugi, i treći… Nisam htio postati redatelj, nego sam samo htio snimiti taj film. Nakon toga sam nastavio snimati zabavne emisije.
U svojoj četrdesetoj godini života, upoznao deset-dvanaest osoba koje su mi pričale o svom obraćenju. To je bio pravi preokret u mome životu…
A onda sam, u svojoj četrdesetoj godini života, upoznao deset-dvanaest osoba koje su mi pričale o svom obraćenju. To je bio pravi preokret u mome životu. Do tada nikad nisam upoznao nijednog obraćenika. I, osim toga, nikad nisam mislio da bih se i ja trebao obratiti. Bio sam ‘savršeni katolik’, za moju je kanonizaciju samo trebalo da umrem. Ostali se moraju obratiti, ali ja ne. (Smijeh.) Ukratko: u godinu dana moj se odnos s Bogom u potpunosti promijenio, što je bila neposredna posljedica jedne životne krize. Također, počeo sam osjećati poticaj da Bog želi da i ja govorim o njemu.
Nemoguće je to opisati: onaj trenutak kad učiniš ono čemu si se toliko opirao, ono što nisi htio učiniti – to učiniš i pronađeš mir. Znao sam: „To je to. To je ono što tražim od svoje šesnaeste godine.“
Ta mi pomisao nije bila nimalo ugodna. Mislio sam da je to glupa ideja. Tri godine sam Mu govorio ne, ali ta misao mi se stalno vraćala. Bio je to jako neugodan osjećaj. Razmišljao sam: „Ne mogu o tome pričati. Pa nitko me neće razumjeti.“ I pitao sam se: „Kako mogu znati da Bog od mene traži nešto konkretno? Ne mogu znati. Osim, možda, ako mi se ukaže anđeo i kaže da to moram učiniti.“ Iduće tri godine nastavio sam raditi svoj dotadašnji posao; bio sam na čelu jedne komercijalne producentske kuće u Valenciji. Tijekom te tri godine dogodilo mi se puno toga. Na kraju sam shvatio da to moram učiniti i jednog dana sam svojoj supruzi rekao da dajem otkaz. To je bio zadnji posao koji sam ostavio. Tu završava popis poslova u mom životopisu. Nemoguće je to opisati: onaj trenutak kad učiniš ono čemu si se toliko opirao, ono što nisi htio učiniti – to učiniš i pronađeš mir. Znao sam: „To je to. To je ono što tražim od svoje šesnaeste godine.“ To je bilo kao da sam kružio svuda naokolo i odjednom sam sletio u sredinu. A to se uopće nije podudaralo s onim što sam ja bio zamislio za sebe, za svoj život. Od tada do danas prošlo je 13 godina.
Bog ti kaže: „Ako vozim ja, ti se opusti i spavaj. Nemoj biti tako nervozan.“
Svaki dan je potvrda da Bog želi da radim ono što radim. On radi sve, a ja sam gledatelj – gledam svoj život. Taj osjećaj da ti nisi samo protagonist svog života nego i gledatelj, velika je promjena. Više nisi onaj koji kontrolira svoj život, nego počinješ živjeti novi život, u kojem si pozvan sudjelovati. Vođen si. To je kao da si do tog trenutka ti vozio i odjednom više nisi vozač, nego suvozač. U početku si malo nervozan pa govoriš vozaču: „Pazi, polako. Pazi kamion! Zavoj!“ To je slično kao kad moja supruga vozi. Jednog dana mi je rekla: „Voziš li ti ili ja?“ Odgovorio sam joj: „Ne, ne, ti voziš“. „Ako vozim ja, onda se opusti. Možeš i zaspati.“ Mislim da je isto tako s Bogom. Bog ti kaže: „Ako vozim ja, ti se opusti i spavaj. Nemoj biti tako nervozan.“ Ovaj odgovor je bio još duži od prvog. (Smijeh.)
„Kad bi mi netko ponudio da prekinem s ovim što sad radim i budem redatelj novog nastavka Spidermana, rekao bih mu: ‘To nije bolje od ovoga’”
Book.hr: Znači, ne žalite što ste krenuli tim putem, što niste pošli putem koji je, ‘ajmo reći, uobičajen za filmski svijet?
Cotelo: Ne. Ja to radim iz istog razloga zbog kojeg vi radite ovo što radite. Nisam ja to izabrao. Cijela inicijativa bila je Isusova. On je rekao: „Idite po cijelom svijetu i naviještajte Radosnu vijest“. Nije to rekao samo ljudima koji su taj dan to slušali. Njegova riječ je živa. On to isto kaže i nama danas. I kaže: „Ja ću biti s vama sve dane“. I: „Bez mene ne možete učiniti ništa“. I: „Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; da veća će od njih činiti“. A u ovih deset godina zaista sam vidio na stotine čuda. Ne mogu zažaliti što sam krenuo tim putem! Jer, ja kao da sam na slavlju i jedem najbolje meso, najbolje vino, okružen sam najboljim ljudima, a ovo drugo je poput junk fooda. Junk food je danas moderan, ali ovo je neusporedivo bolje!
Kad bi mi netko ponudio da prestanem raditi ovo što radim i ponudio mi nešto drugo, upitao bih ga je li ono što mi nudi bolje od ovoga. „Što mi nudiš?“ upitao bih ga. „Nudim ti da budeš redatelj petog nastavka Spidermana.“ „To nije bolje od ovoga“, odgovorio bih mu. „Nudim ti mogućnost da budeš redatelj novog Star Warsa.“ Ni to nije bolje. „Nudim ti 300 milijuna dolara da snimiš film, ali da nije o Bogu.“ Rekao bih mu da me želi prevariti! Nema boljeg od ovoga. Ja razumijem da su kriteriji u svijetu drugačiji i da netko tko nije kušao ovu hranu, ne zna što gubi. Izvanjsko nas može prevariti. Ovo što radim, hrani me i to ne bih ostavio ni za što drugo. Ljubav koju sam primio u ovih deset godina ne može se usporediti s onim što sam dobivao prije. TV emisiju koju sam prije radio svaki je tjedan pratilo milijun gledatelja. Ali, sjećam se da sam, gledajući statistiku o broju gledatelja, znao reći: „Milijun ljudi je jučer gubilo vrijeme na to. Svi su oko mene slavili uspjeh te emisije: „Danas nas je gledalo još sto tisuća!“ A ja sam razmišljao: „Još sto tisuća koji su gubili svoje vrijeme“. Zato danas radim za jednog gledatelja. Ne zanimaju me velike cifre; one samo ometaju. Volio bih da budu milijuni gledatelja jedan po jedan, a ne masa, koji su nešto doživjeli nakon što su pogledali film. Mislim da se Bog odnosi prema nama upravo tako. Bog nema masu sinova i kćeri, nego pojedince. Svatko je od nas važan. Mene ne može nitko zamijeniti. On želi mene. Mislim da na taj način moramo evangelizirati: tražeći samo jednu osobu, ljubeći tu osobu, svaku osobu. Moramo promijeniti sklop u glavi, mentalitet koji ima i većina u filmskoj industriji: da misle na mase i onda kalkuliraju hoće li joj se nešto svidjeti ili neće. A Isus i oni koji su njegovi razmišljaju na potpuno drugačiji način: „Kako mogu služiti ovom čovjeku?“ Dakle, želimo li se sviđati ili služiti? A kada služimo nekome, ponekad ćemo mu reći nešto što mu se neće svidjeti. Čovjeku se ne sviđa kad mu kažu da su mu otkrili neku bolest. Ponekad mu se ne sviđa kad mu kažu da mora uzeti lijek. Ali kad služimo, moramo reći istinu.
„Tajna je u tome da dopustimo Bogu da oprašta preko nas“
Book.hr: Kako čovjek kojeg je majka ostavila na ulici vezana za stup, a potom ga otac pretukao na smrt i ostavio ga da umre; zatim netko tko je ostao bez dijelova tijela uslijed bombaškog napada… može oprostiti i dobiti pravi mir? Kako se ubojice koji su ubili na stotine ljudi mogu promijeniti, a onda i oprostiti samima sebi? Kako je to moguće?
Cotelo: Ovaj će odgovor biti kratak jer nije moj (nego od svetog Pavla). (Smijeh.) Tri riječi: Ljubav može sve. Zaista, ljubav sve može. A ljubav je sam Bog. Taj čovjek nije mogao oprostiti svom ocu, ta djevojka koja je izgubila noge nije svojim naporom mogla oprostiti osobi zbog koje je ostala invalid, niti su ovi ljudi koji su ubili njih na stotine mogli tražiti oprost sami, svojom snagom. Čuda počinju u trenutku kad shvatimo: „Ja ne mogu“. Tada Bog kaže: „Sada će se dogoditi čudo jer ćeš sada tražiti pomoć. I sada ćeš vidjeti moju moć, moć koja uskrisuje mrtve.“ Stvaranje svemira je bilo ništa prema ovome. Materija se nije mogla opirati Bogu, ali mi imamo slobodnu volju oprijeti se. Ako Bog želi učiniti čudo u meni, a ja to ne želim, Bog to neće učiniti, i čuda neće biti. Ali ako ga zamolim jer mi treba čudo da oprostim, Bog mi kaže: „Evo me. Čekao sam da me to zatražiš.“ Tajna je samo u tome da dopustimo Bogu da ljubi, oprašta preko nas. Jednog dana možemo reći ono što je rekao sveti Pavao: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.“ Ne opraštam ja, nego Krist oprašta u meni. Ne tražim ja oprost, nego Krist, koji mi je dao snagu; On traži oprost preko mene. To je to – Božje čudo u nama. Ogromna je razlika kad ljubimo svojim snagama ili kad dopuštamo Kristu da ljubi preko nas, u nama.
Book.hr: Doista, ako svatko od nas iskreno pogleda u svoj život, može vidjeti da na područjima na kojima nekome nismo oprostili nemamo životne radosti i blagoslova. Možemo zaključiti da je neopraštanje neoprostivo. Nakon iskustva druženja s akterima filma, što biste, dakle, rekli – koji je temelj, ključ za istinsko opraštanje? Kako su oni uspjeli oprostiti tako teške stvari?
Pričekajte… Evo, pogledajte ovo (pokazuje tabletu u svojoj ruci). Taj lijek mi je propisao liječnik. Zamislimo sada da mi je taj lijek propisan protiv jakih bolova koje trpim. Liječnik mi kaže: „Evo, uzmi to. Vjeruj mi, ja sam liječnik, popij to.“ I onda ja to popijem, ali još uvijek osjećam bol. „Kako je to moguće kad sam uzeo lijek?“ pitam liječnika. „Polako“, kaže mi liječnik. „Vjeruj mi. Učinio si ono što si trebao učiniti. Sada taj lijek trebaš nastaviti redovito uzimati. Moraš ga dugo piti i malo-pomalo osjetit ćeš njegovo djelovanje. Ne brini se ako te još boli jer najvažnije si učinio: uzimaš lijek.“ Dakle, moramo razlikovati čin ljubavi – a to je da oprostimo / tražimo oprost – od osjećaja. Ako smo već oprostili / tražili oprost, trebamo – iako nas rana još uvijek boli – samo vjerovati da smo učinili ispravno i čekati. Jednog dana, da nećemo ni primijetiti, prestat će nas boljeti. Rana te boli, pa misliš da je to zato što nisi oprostio. Naravno da jesi; nemoj mučiti samog sebe. I pitaš se kako možeš istinski oprostiti. Jednostavno oprosti. „Ali jako me boli“, kažeš jer još snažno osjećaš posljedice onoga što se dogodilo. Nema veze ako te boli, proći će. „Moj oprost još nije savršen, još uvijek bih najradije zadavio/la tu osobu“, kažeš. Možda ćeš to osjećati do kraja života, ali kad te bude boljelo, ponovno reci Bogu: „Iako ga/ju želim zadaviti, iako me još boli, opraštam mu/joj. Nešto ću vam priznati. Nikada nemam volje biti velikodušan. Nikada. Kradem čokoladu svojim kćerima. Kada im moram dati dio svoje čokolade, nerado to činim. Ponekad jesam velikodušan i onda im dam komadić čokolade i tada sam zadovoljan u sebi, drago mi je što sam to učinio. Dakle, nije najvažnije boli li ili ne, nego dajem li ili ne dajem. S oprostom je ista stvar.
Odgovor je veoma jednostavan: prihvati da si voljen, da si ljubljen. Unatoč svemu što si ikada učinio, ljubljen/a si
Book.hr: A što je s opraštanjem prema samom sebi? Mnogi se s tim muče.
Cotelo: To sam otkrio nakon snimanja filma. O tome govorim u knjizi koju sam napisao nakon filma. Osobno nisam znao za tu patnju, to trpljenje. Nekoliko mi je gledatelja, nakon što su pogledali film, pričalo o toj patnji kada ne možeš oprostiti sam sebi. Shvatio sam da je to sakrivena patnja. Kad je netko posvađan s nekim, to se može vidjeti. Ali kad je netko u konfliktu sa samim sobom, to se često ne primijeti. Ta je patnja strašna. Tolika je da su neki ljudi koje sam upoznao zbog nje pokušali počiniti samoubojstvo. Što učiniti kako bi samome sebi oprostio? Odgovor je veoma jednostavan: prihvati da si voljen, da si ljubljen. To rješava sve sukobe, sve konflikte. Prihvati da te vole i oni koji te poznaju – oni te ne ljube zato što si dobra osoba, nego zato što si sin ili kći. Unatoč svemu što si ikada učinio, ljubljen/a si. Shvati i prihvati da si voljen/a usprkos tome što si učinio/la. Taj osjećaj slobode je apsolutan. To kaže i sveti Pavao: „Ništa nas neće odvojiti od ljubavi Božje“. Ništa. Ni naši grijesi. Oni nas zapravo mogu Njemu još više približiti. „Ali kako je to moguće ako sam učinio to i to?“ Pa to je ljubav! Slavi, jer unatoč svemu što si učinio, voljen si! Otkrij da je ljubav besplatna. Nitko od nas nije zavrijedio Božju ljubav. Mi ju ne zaslužujemo, nego nam se ona daruje. Ta spoznaja totalno mijenja život.
U Ruandi sam vidio dvoje ljudi koji izgledaju kao brat i sestra i jedno se prema drugom tako ponašaju, ali on je ubio njezinu sestru. Kako je moguće to oprostiti?! Božjom snagom.
„To vrijedi i za Ruandu, i za Hrvatsku, i za Španjolsku, i za pojedince, i za obitelji…“
Book.hr: Tema oprosta je potencijalno teška tema, osobito u zemljama koje su pretrpjele ratna stradanja, što je slučaj i s Hrvatskom…
Cotelo: Da, neke rane su velike i teško je oprostiti, ili čak nemoguće. Tada trebamo pomoć.
U Ruandi su ubili 800 000 ljudi. Dva milijuna naoružanih ljudi su ciljano napadali i ubijali. Ako gledamo očima svijeta, mogli bismo reći: „To nije moguće riješiti. Ova je zemlja osuđena na tugu i žalost, na neopraštanje i mržnju zauvijek. Nemamo što drugo nego plakati.“ Međutim, cijela je ova država tražila pomoć od Boga, i evo, nakon 20 godina, oni su ujedinjeni. Ruanda je danas pomirena zemlja, nema više sukoba između Hutua i Tutsija. Štoviše, sada je stanje bolje nego prije; vidio sam to svojim očima. Na primjer: vidio sam tamo dvoje ljudi i pomislio da su dečko i cura jer izgledaju kao par. Ali kasnije sam doznao da je on ubio njezino sedmero djece. Zatim dvoje koji izgledaju kao brat i sestra i jedno se prema drugom tako ponašaju, ali on je ubio njezinu sestru. Kako je moguće to oprostiti?! Božjom snagom. Nema bilo drugog načina. Mi smo ograničeni u svojim nastojanjima da činimo dobro. Svijet želi činiti stvari samo vlastitim snagama. Ali ako želimo prijeći tu granicu, tada trebamo Božju snagu. I tada svjedočimo čudima. To vrijedi i za Ruandu, i za Hrvatsku, i za Španjolsku, i za Aljasku, i za pojedince, i za obitelji… – tražiti pomoć od onoga koji nas toliko ljubi, da On riješi naše sukobe. Molimo: „Pomozi nam jer mi ne možemo“. To nije nekakva lijepa teorija, nego nešto što svaka osoba može učiniti u praksi.
„Nijedan od ovih filmova nisam ja isplanirao. Svi su za mene bili iznenađenje, dar“
Book.hr: Publika Vas poznaje po još tri dugometražna filma u distribuciji Infinito +1: Posljednji vrh, Marijina zemlja te Footprints. U filmu Marijina zemlja iznosite priče osoba koje su se Bogu vratile po svom susretu s Blaženom Djevicom Marijom. Dio filma je snimljen u Međugorju, a u njemu se pojavljuje i četvero tamošnjih vidioca. Još jedan zanimljiv podatak jest taj da u tom filmu glumite i Vi. Glumite li često u svojim filmovima?
Cotelo: Volim glumiti otkad sam bio dijete. Svojoj majci često kažem da, kad sam plakao u kolijevci, i to sam glumio. Jako volim glumiti, volim se glupirati. Hoću li glumiti u nekom filmu ili ne, ovisi o tome kakav je projekt. U filmu Footprints (Stope), o poznatom Putu svetog Jakova – Camino de Santiago Compostela – ne glumim jer u tom filmu nije bilo fikcije. U Marijinoj zemlji i u Najvećem daru glumim.
Iznenađen sam, zadivljen jer znam da nijedan od ovih filmova nisam ja isplanirao…
Book.hr: Koji Vam je od ova četiri filma najdraži?
Cotelo: Kad napravim film, više mu ne posvećujem pažnju. To ostaje između Boga i gledatelja, a ja mislim o sljedećem.
Book.hr: Imate li u planu idući film?
Cotelo: Imam. Naravno. (Smijeh.) Ali ja te filmove ne gledam kao svoje. Svaki me film iznenadi pa se pitam: „To sam ja snimao? Zadivljen sam.“ Kad sam gledao film Posljednji vrh, razmišljao sam kako sam sretan što sam upoznao tog svećenika. Gledam i vidim kako taj film djeluje na gledatelje – jednostavno i dobro. Bog ga koristi. Zatim film Stope… On je posve drugačiji. Razmišljam koju sam sreću imao što sam mogao biti tu. Kad gledam Marijinu zemlju, oduševljen sam što sam bio tu i mogao sve to snimati. Tako je i s Najvećim darom: boraviti u Ruandi, pa u Kolumbiji… to je nešto predivno. Iznenađen sam, zadivljen jer znam da nijedan od ovih filmova nisam ja isplanirao. Svi su za mene bili iznenađenje, dar. Radujem se zbog svih tih filmova, a najviše zbog onog koji slijedi.
Book.hr: Kako osiguravate financijska sredstva?
Cotelo: Zovem to „putem u pustinji“. Nikad ne razmišljam hoće li biti teško ili lako jer to pitanje može čovjeka zaustaviti. Kako bismo zakoračili u pustinju moramo učiniti samo jedan korak, pa drugi, pa treći, a onda jednog dana izađemo iz pustinje. Dok hodamo, ne znamo koliko će taj put kroz pustinju trajati. Samo znamo da moramo učiniti taj korak, dakle, tražiti novac, sredstva: pokucati na vrata i tražiti. Ako kažu: „Ne!“, ideš na druga vrata, pa treća vrata. Nikad ne znam na koliko ću vrata trebati kucati. Za Najveći dar, proveo sam tri godine kucajući. Za prvi godinu i pol, za Footprints deset minuta. Za Marijinu zemlju sve je riješio jedan sastanak od sat vremena. Za sljedeći su film prošla već tri mjeseca, možda će trebati tri godine. Kad Bog bude htio…
„Glavne poteškoće su one unutarnje, u nama. Sve ostalo nema stvarnu težinu“
Book.hr: Što biste izdvojili kao najizazovnije/najzahtjevnije u radu na filmovima?
Cotelo: Glavne poteškoće su one unutarnje, u nama. Znači nedostatak vjere, nedostatak ljubavi. Sve ostalo nema stvarnu težinu. Neki misle da postoje velike vanjske poteškoće, ali ne, poteškoće uvijek dolaze iznutra. Kako je apostolima bilo teško navješćivati Božju riječ? Jednoga su kamenovali, drugoga bacili u zatvor, drugoga su raspeli… Mogli bismo pomisliti: „Uh, kako je to teško!“ Ali njima to nije bilo teško. Najteži je nedostatak ljubavi i vjere. Kad dođu te vanjske poteškoće – i apostoli su ih imali, i Isus ih je imao – ako imamo Duha Svetoga, prijeđemo preko svih njih, i preko smrti. Mi se kršćani u ovom dijelu svijeta s tim ne susrećemo. Brojni su kršćani danas progonjeni, mučeni na smrt. Najžešća ‘prijetnja’ koju bismo mi mogli doživjeti jest da netko upre prstom u nas i kaže: „Nisi li ti Isusov prijatelj?“ A Đavao ti to nastoji prikazati ogromnim, da to doživiš kao najveću prijetnju za sebe i da onda zaključiš: „Bolje mi je da šutim“. Kao što smo danas za doručkom, dok smo molili, čitali o Petru u dvorištu ispred doma velikog svećenika kamo su odveli Isusa – hoćemo li se grijati na vatri sa svijetom, a ako nas pitaju za prijateljstvo s Isusom, tada ćemo ga zatajiti?
Book.hr: Oženjeni ste i imate tri kćeri. Koliko je, prema Vašem iskustvu, opraštanje važno u obiteljima, u braku? (Jedna priča u filmu govori upravo o tome…) Razgovarate li sa svojim kćerima o toj temi?
Cotelo: U našoj kući oprost je svakodnevna praksa. Nije nešto o čemu razgovaramo, nego nešto što svakodnevno činimo. U kući u kojoj živi više ljudi, sukobi su normalna pojava. Ponekad su mali, ponekad veći. Ja sam okružen s četiri žene pa stalno moram tražiti oprost, a one mi velikodušno opraštaju. (Smijeh.)
Jako volim gledati filmove. U jednom trenutku primijetila sam da ono što gledam i slušam na televiziji na mene ne utječe dobro. Počela sam tražiti na Internetu i tako sam došla do ovih filmova…
„Na primjeru ovog filma vidimo koliko je važno svjedočiti“
Book.hr: Jedan od glavnih načina na koji Vaši filmovi dolaze do publike je preko volontera. Prva osoba koja se je prijavila kao volonterka za distribuciju Najvećeg dara u Hrvatskoj je Magdalena Vlaho, restauratorica u Hrvatskom restauratorskom zavodu, koja je film i prevela. Magdalena, imate zanimljivu životnu priču: rođeni ste u Argentini, a u Hrvatskoj živite od 2005. Kako ste saznali za film, kako ste se uključili, i što za Vas znači sudjelovanje u ovakvom projektu?
Magdalena: Jako volim gledati filmove. U jednom trenutku primijetila sam da ono što gledam i slušam na televiziji na mene ne utječe dobro. Također, kad bih došla s posla, u glavi su mi se vrtjeli stihovi pjesama s radija koji često šalju loše poruke. Tako sam prestala slušati svjetovnu glazbu i gledati takve filmove. Počela sam tražiti glazbu i filmove na Youtubeu i Internetu i tako sam došla do ovih filmova. Počela sam pratiti njihov rad i bila sam oduševljena porukama koje šalju. Prvi film koji sam pogledala bio je Marijina zemlja, zatim Posljednji vrh. Kada sam vidjela da svoje filmove prikazuju u kinodvoranama diljem svijeta, pisala sam im interesirajući se kada će doći u Hrvatsku jer sam htjela da te filmove pogledaju i drugi. Odgovorili su mi da se iz Hrvatske nitko nije prijavio. Tada se nisam odvažila (bilo je to prije šest-sedam godina) jer sam se bojala zbog svog hrvatskog jezika, koji nije baš savršen. (Smijeh.) Onda sam u siječnju ove godine vidjela da Najveći dar dolazi u Sloveniju, Austriju, Poljsku. Bila sam sigurna da će doći i u Hrvatsku. Ponovno sam im pisala i pitala kad će se Najveći dar prikazati u Hrvatskoj, ali ponovno su mi odgovorili da se iz Hrvatske još nitko nije prijavio. Bila sam iznenađena. Odgovorili su mi: „Hajde, odvaži se“. Bojala sam se upustiti u to. Ali oni su mi rekli: „Odvaži se, baci se u vodu i plivaj, mi ćemo ti pomoći. Bit ćemo uz tebe u svakom koraku, govorit ćemo ti što treba učiniti. Najprije sam prevela web-stranicu. A onda su se počeli javljati drugi volonteri. Preko jednog svećenika upoznala sam gospođu Nevenku Videk, književnicu za djecu i mlade koja je dugo radila u Leksikografskom zavodu. Zamolila sam ju može li lektorirati tekst filma koji sam prevodila i ona je oduševljeno pristala. Provela je sate lektorirajući film, jer sam neke dijelove prevela doslovno. Jako sam joj zahvalna. Nakon toga javila se Marija Čolak iz Zadra, prevoditeljica i profesorica španjolskog i hrvatskog jezika. Tu su još mnogi drugi volonteri, ‘nevidljivi’. Tako i želimo, da se u tome vidi Bog, a ne mi. Kako je rekao Juan Manuel: On nas vodi, a mi sudjelujemo.
Kad čuješ kako netko svjedoči da je oprostio, iako se možda još sjeća, i da se je oporavio, pomisliš: „Pa to je moguće i za mene!“
Book.hr: Sinoć se je održala premijera „Najvećeg dara“ u kinu Forum, u sklopu u sklopu Studentskog doma Stjepan Radić u Zagrebu…
Magdalena: Da, bilo je jako lijepo. Atmosfera je bila jako ugodna. Nakon prikazivanja filma publika je postavljala pitanja. To mi se veoma svidjelo jer su ljudi govorili o svojim dojmovima, što je film u njima potaknuo, u čemu im je pomogao. A to daje snagu da nastavimo dalje s onim što radimo. To je ta kultura susreta o kojoj govori papa Franjo, susret s čovjekom.
Magdaleni je u prevođenju pomagala njezina 90-godišnja teta Višnja, koja je također povratnica. Višnja je u Argentinu bila primorana otići 1945., zatim je živjela u Sjevernoj Americi, da bi se u Hrvatsku vratila prije 14 godina. „Bila sam jako sretna kad sam se vratila. Kod kuće je najljepše“, kaže.
Book.hr: Vi to možete posvjedočiti i iz vlastitog iskustva. Deset godina ste vodili hodočašća u Šurkovac, a sada tamo svake nedjelje svirate na Svetoj Misi…
Magdalena: Da, taj susret s ljudima je jako važan. To je ono što spominje i „Škola molitve“ i „Tečaj krunice“ koji sam i ja prošla kod vas, Kristofora. „U čemu je iskušavan trpio, može iskušavanima pomoći“, piše u Poslanici Hebrejima 2,18. Svima nam je ponekada teško slušati druge, odvojiti svoje vrijeme za njih, za njihove probleme. Lakše je samo baviti se svojim poslom, biti kod kuće u svoja četiri zida, surfati po Internetu. Ali u onome što smo prošli možemo pomoći drugima. U tim susretima često sam mogla pomoći drugome, ali oni su i meni jako pomogli. Po prirodi sam dosta zatvorena i to mi je pomoglo da se otvorim. To je borba, ali tek kad se otvorimo za drugog, kad izađemo iz svoje zone komfora, život dobiva smisao. O tome se radi i u ovom filmu: kada gledaš ta svjedočanstva, te stvarne priče osoba koje su zaista pretrpjele, u nečemu se prepoznaš, nešto i tebe dirne. Kad čuješ kako netko svjedoči da je oprostio, iako se možda još sjeća, i da se je oporavio, pomisliš: „Pa to je moguće i za mene!“ Djevojka koja je stradala u bombaškom napadu na pitanje: „Ti nemaš noge, zar ne bi trebala biti tužna i utučena?“, ona odgovara: „Pa da potratim život? Da izgubim vrijeme?“ Na primjeru ovog filma, u činjenici da je utjecao na živote tolikih gledatelja, vidimo koliko je važno svjedočiti, preko svjedočanstava vjera raste. I tada počnemo primjećivati malo-pomalo da je sve drugačije. Počneš primjećivati boje u prirodi, npr. primijetiš da postoji lišće u obliku srca. I zaista, kako kažu: „Bog je nježnost“. Nježnost Božja je u svakom koraku, u svemu.“ Život je lijep, i trebamo raditi za dobro, služiti drugima, koliko god to ponekad bilo teško. Taj je susret s drugim čovjekom toliko važan. (Ja vam pričam i vi se smiješite. To je dobro.)
Zahvaljujemo vam na vašem vremenu i otvorenosti. Oduševili ste nas!
Film “Najveći dar” se prikazuje od 14. do 20. studenog u kinu Forum u sklopu Studentskog doma Stjepan Radić u Zagrebu s početkom u 20 sati.
Ulaznice možete kupiti na Ulaznice.hr te na blagajni kina Forum sat vremena prije početka projekcije.
Gabriela i Martina; Book.hr
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
