Foto: Shutterstock
Puno se toga iz djetinjstva ne sjećam jasno – djelomice zato što je prošlo dosta vremena, a djelomice zato što sam potisnula dosta bolnih sjećanja, ali najviše zahvaljujući tome što sam s godinama primila veliko ozdravljenje.
Tata mi je bio alkoholičar, iako to nikada nije priznao. Majka je rekla kako je oduvijek bio sklon piću. Bio je toliko osjetljiv na alkohol da ga je znalo omamiti ako bi ga samo i omirisao. Sve su mu sestre bile alkoholičarke, a i brat bi vjerojatno bio pošao istim putom da se nije čvrsto držao svoje baptističke vjere. No, majka je oca uvijek opravdavala. I kada se rušio od pića, govorila bi da ga veoma boli glava, ili je njegove izostanke iz kuće opravdavala radovima u polju. Ako bi se za večerom srušio sa stolice, tiho bi ga odvela u spavaću sobu. No, uvijek se ponašala kao da je sve u redu i nikada nitko od nas o tome nije govorio.
„Ako je itko u to vrijeme dovodio u pitanje njezin izbor budućega supruga, ona za takvo što jednostavno nije htjela ni čuti…“
Nastavljali bismo sa životom kao da se baš ništa nije dogodilo. Kao djevojčica, pretvarala bih se da nije pijan, iako se ne mogu sjetiti nijednog blagdana kada nije bio „drven“. Nekamo bi nestao, a ostatak obitelji nastavio bi slaviti bez njega, kao da je to posve u redu. Pretpostavljam kako je majka smatrala da je lakše zanemariti taj problem negoli priznati da živi s mužem koji nije svjestan ičega oko sebe. Znam da sam i sama počela snažno potiskivati osjećaje. Tata nikada nije tjelesno zlostavljao ikoga od nas. Majku je jednostavno obožavao. Njih su dvoje potjecali iz prilično različitih obitelji. On je odrastao na farmi, a ona je primila odlično glazbeno obrazovanje u Chicagu. Kada je upoznala moga oca i zaljubila se u nj, bila je na pragu sjajne profesionalne pjevačke karijere. Ako je itko u to vrijeme dovodio u pitanje njezin izbor budućega supruga, ona za takvo što jednostavno nije htjela ni čuti.
Tata je smatrao da je uspio vlastitim snagama. Na puno je načina zaista i bio dobar i moralan čovjek. Smatrao se i kršćaninom. U crkvi je uživao status starješine, ali bi kod kuće uglavnom bio pijan te bi redovito ugazio u kravlji izmet u štali. Boraviti s njime značilo je poznavati dvije potpuno različite osobe. Kada je bio trijezan, odlikovao se šarmom i velikom ljubavlju. No, kada je bio pijan, jednostavno ga nisam mogla podnijeti te mi se u tom izdanju nije baš nimalo sviđao. To me mučilo. Kada sam se povjerila Gospodinu u molitvi, dao mi je na znanje da je to posve u redu, samo da ga ne prestanem voljeti.
Iako nas otac nikada nije zlostavljao, sa životinjama je grozno postupao. Vjerojatno je na siroticama iskaljivao sve svoje frustracije. Jednoga sam dana, kada mi je bilo oko osam godina, ušla u štalu i zatekla ga kako vilama ubada kravu! Toliko sam se naljutila da sam mu istrgla vile iz ruku, postavila se između njega i krave i povikala: ‘Miči se odavde ili ću ja tebe ubosti!’
„Nikada mu nisam mogla vjerovati niti se osloniti na nj…“
Kada sam bila nešto starija, i dalje bih se postavljala između njega i životinja te sam ga u jednome navratu tako oborila na tlo. Nije mi to bilo nimalo drago, ali kada je bio pijan i tako se ponašao, nisam ga uopće doživljavala kao oca. Njegova se osobnost stubokom mijenjala. Činilo mi se kako udaram nekoga drugog – posve drugačiju osobu, koja predstavlja prijetnju svima nama te je netko mora zaustaviti. Sjećam se kako sam ga nebrojeno puta promatrala kako odlazi u štalu, da bi iz nje izašao poput čovjeka koji uopće nema kostiju te se raspada pred mojim očima. To je u meni izazivalo pomutnju, srdžbu i bol.
Ako sam se svega toga i sramila, nisam bila svjesna. Jednako se tako svjesno nisam ni bojala. Možda je moja srdžba bila jednostavno jača od straha. Kada god bi nekamo otišao, bilo mi je drago što nije s nama! Kada sam odrasla, otac je uporno tvrdio da više uopće ne pije. No, i dalje bi odlazio na ‘izlete’ i znala sam da još uvijek robuje alkoholu. Moje su sumnje potvrđene kada sam jednoga dana radila u vrtu i pronašla sakrivene prazne boce viskija i vina. Nikada mu nisam mogla vjerovati niti se osloniti na nj.“
„Kako je sve to utjecalo na moj život?“
„Znadem da sam vjerojatno slaba na alkohol poput svih ostalih iz moje obitelji, ali sam odlučila ne poći tim putem. Oduvijek imam problema sa stresom. Vrlo sam kreativna te uživam raditi puno stvari. No, nastojim se odveć ne unijeti u sve to. Ako preuzmem odveć odgovornosti u emocionalnome smislu, patim od jakih glavobolja i ospem se po cijelome tijelu. Brak mi je donio niz razočaranja i nevolja. Kada mi je najmlađa kći imala osam ili devet godina, doživjela sam živčani slom i primila terapiju elektrošokovima. Ozdravljenje jest nastupilo nakon terapije, ali mi je sâm liječnik rekao da sam se zapravo oporavila zahvaljujući svojoj vjeri.
Ljubim Gospodina i On mi se pokazao vjernim te me ponekad i čudesno ozdravljao. U jednome sam trenutku bila na pragu smrti, ali sam sve iznenadila – uključujući i svoga liječnika – potpunim i ‘nemogućim’ oporavkom. Pretpostavljam da Bog za mene ovdje na zemlji još ima neke planove! Kći mi je oduvijek bila dar ozdravljenja od Gospodina. Nikada nije djelovala poput djeteta. Dok je odrastala, bila je posebno obdarena mudrošću, empatijom i sućuti, što mi je sve redom s ljubavlju poklanjala. Tražila sam dobru zajednicu, gdje ću se moći na prisan način povezati s Bogom i Njegovim narodom.
„Nakon toga sam stala primati ozdravljenje u velikim količinama i osjećati snažne izljeve dobrote…“
Kada mi se kći udala, zajedno sa suprugom uvelike mi je pomogla u duhovnome smislu. Ne sjećam se više što se točno dogodilo kada su molili nada mnom – mislim da sam se na tren ‘izgubila’ – ali znam da je bilo iznimno snažno. Nakon toga sam stala primati ozdravljenje u velikim količinama i osjećati snažne izljeve dobrote. Jednako sam tako doživjela snažno duhovno iskustvo počivanja u Božjem krilu. Nitko mi nikada nije iskazao takvu nježnost. Zahvalna sam za obilno ozdravljenje što sam ga primila. No, Bog još nije završio sa mnom. U svojoj mi je mudrosti ostavio ‘barometar’ i pružio mi zaštitu bližnjih. Kada se umnože obveze i brige, opterećujući moj osjetljivi živčani sustav, nakuplja se napetost te osjećam nesputanu i žurnu potrebu preuzeti nadzor nad vlastitim svijetom.
Pazim na simptome i povučem se u tišinu svoje sobe. Ondje se mogu u miru oporavljati sa svojim Ocem nebeskim koji se – jučer, danas, i uvijek – pouzdano iznova pokazuje kao snažan, pun razumijevanja, blag i skrban Abba. Dogodi li se da zanemarim signale, moja me obitelj s ljubavlju blago upozori: ‘Bako, vrijeme je da pođeš u svoju sobu!’“
Ako me otac i mati ostave, Jahve će me primiti.
(Ps 27,10)
Ulomak iz knjige „Iscjeljenje ženinih emocija” autorice Paule Sandford. Više o knjizi možete saznati ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
O knjizi „Iscjeljenje ženinih emocija“
Vrijeme je da zavolite sebe… onako kako vas Bog voli.
Možda ste već mnogo puta čuli: „Preboli to!”, no to je lakše reći negoli učiniti. Nitko to ne može posvjedočiti bolje od dušebrižnice, učiteljice i spisateljice Paule Sandford, koja već godinama pomaže ženama (i muškarcima koji ih vole) da zavladaju emocijama i ostvare pobjedu na tom području.
Želite kupiti knjigu ili se informirati o cijeni?
Ako naručujete iz Hrvatske, kliknite na gumb „Kupi knjigu”.
Ako naručujete iz inozemstva, kliknite na gumb „Kupi knjigu iz inozemstva”.
Ako želite pročitati više o samoj knjizi, ili ste je već pročitali pa je želite ocijeniti, molimo Vas da kliknite na gumb „Recenzija”. (Molimo Vas da ocjenjujete samo ako ste knjigu doista pročitali!)
Priredila Gabriela Jurković; Book.hr
