Smiju li laici polagati ruke? Jedna mi je prijateljica nedavno rekla da ju je jedan biskup upozorio kako nikako ne smije dopustiti da se za nju moli laik polaganjem ruku jer Crkva to najstrože zabranjuje. Ostala je zbunjena, baš poput mnogih vjernika…

Foto: Shutterstock

Jedna mi je prijateljica nedavno rekla da ju je jedan biskup upozorio kako nikako ne smije dopustiti da se za nju moli laik polaganjem ruku jer Crkva to najstrože zabranjuje. Ostala je zbunjena, baš poput mnogih vjernika. Samo to upozorenje upućuje na to da se u polaganju ruku laikâ zaista događa nešto značajno. To je kao da netko kaže: imaš veliku snagu, ali je ne smiješ koristiti.

Pitanje svećenicima koji upozoravaju da je laicima zabranjeno polagati ruke: Gdje to piše?

Godinama već slušamo priče o toj temi. Svojedobno je jedan naš svećenik karizmatik, koji je ujedno i doktor crkvenog prava, javno upozoravao vjernike da je laicima zabranjeno polagati ruke ili, bolje rečeno, moliti za ljude polaganjem ruku. Zamolio sam ga da mi pošalje bilo koji dokument u kojem to piše, no unatoč mojoj upornosti i insistiranju, još ga uvijek nisam dobio. Rado bismo ga objavili, pa da jednom završimo tu temu.

Kardinal kojeg je Crkva zadužila za Karizmatsku obnovu potiče polaganje ruku

Činjenica je da sam osobno kroz ICCRS (Međunarodna služba Katoličke karizmatske obnove), ali i kroz ACCSE (Udruženje koordinatora katoličkih evangelizacijskih škola) sudjelovao na mnogim europskim i svjetskim susretima evangelizatora, na kojima se itekako raspravljalo o evangelizaciji, i molitvi općenito. Oba ta udruženja Crkva priznaje, dapače, ona ih je osnovala, i ona imaju velik broj suradnika laika, svećenika i biskupa. Na naše sastanke dolaze biskupi i kardinali iz Vatikana i cijelog svijeta, među kojima posebno ističem kardinala Rylka, predsjednika Papinskog vijeća za laike. Sasvim je uobičajeno i normalno da na tim susretima molimo jedni za druge polaganjem ruku i sasvim je normalno da oni za koje se moli, počivaju u Duhu.

Opće je poznata činjenica da milijuni laika u Katoličkoj crkvi širom svijeta, mole za ljude polaganjem ruku i da se milijunima katolika događa pritom fenomen mirovanja u Duhu, tj. oni padaju u ležeći molitveni stav. Nikad ni na jednom susretu voditelja Katoličke karizmatske obnove nismo bili upozoreni da bi takvo što bilo zabranjeno ili nekatolički. Posebno sam oduševljen što kardinal Rylko, kojega je Crkva na poseban način zadužila za Karizmatsku obnovu, takve stvari i potiče. Naime, prisustvovao sam na nekoliko misa koje je predvodio i u kojima se redovito, nakon svete pričesti govorilo u jezicima, tumačilo jezike i prorokovalo. On nas je sâm ohrabrivao da to činimo te da budemo poslušni onome što nam Duh Sveti govori preko proroštava.

Mnogi na taj način zadobiju Božje milosrđe, i shvate da je nekome u Crkvi ipak stalo do njih i njihovih problema

Osobno, već više od dvadeset godina molim za ljude u potrebi polaganjem ruku i imao sam privilegij moliti za desetke tisuća ljudi širom svijeta. Nikad nisam zbog toga – ni ja, ni itko za koga sam molio – imao problema. Mi u Kristoforima molimo na taj način već dugo i već više godina imamo organiziranu molitvu za one koji su u velikim potrebama. U našoj je Zajednici za molitvu na taj način osposobljeno desetak ljudi. Vodimo evidenciju za svaku osobu koja je došla na molitvu i pratimo što se s njom događa, koliko god nam je to moguće. Do sada smo imali mnoštvo pozitivnih iskustava.

Smatram da je velik privilegij moliti za one kojima je takva molitva zaista potrebna, a ne mogu je dobiti nigdje drugdje. To su ljudi iz ‘kategorije’ „samo ti Bog može pomoći“, dakle neizlječivo bolesni na duhu, duši ili tijelu. Mnogi na taj način zadobiju Božje milosrđe, a što je također važno, shvate da je nekome u Crkvi ipak stalo do njih i njihovih problema.

Mnogi bi bili presretni kad bi se za njih iskreno pomolio svećenik, i nije im toliko bitno ima li on vjere za čudesa ili nema. Daleko im je važnije ima li ljubavi za njih

Činjenica je da je to često vrlo naporno, da više puta traje duboko u noć i da je za te ljude teško uvijek pronaći dovoljno vremena i, još više, dovoljno ljubavi. Jer, bez ljubavi prema bližnjemu u potrebi, ne treba ni započeti moliti – ionako se po takvoj molitvi ne bi dogodilo ništa.

Osobno sam zbog toga često premoren i često uskraćen svojoj obitelji. Uvijek si postavljam pitanje gdje je granica služenja braći u potrebi, budući da smo i sami slabi ljudi, a potrebe su toliko velike da ni dijelom ne možemo odgovoriti na njih.

Mnogo sam puta služio u župama gdje je nakon večernje mise bila upriličena molitva polaganja ruku za potrebite. U više se navrata ondje zatekao svećenik (pored onoga koji je u tome sudjelovao) i on bi nam malo kad htio pomoći u molitvi. Crkve su često hladne, molitva je duga i naporna i treba pronaći ljubavi za svaku osobu koja traži Božju pomoć. Najčešći su im izgovori kako nemaju vjere. Mnogi koji dolaze na molitvu, bili bi presretni kad bi se za njih iskreno pomolio svećenik, nekoliko minuta, i nije im toliko bitno ima li on vjere za čudesa ili nema. Daleko im je važnije ima li ljubavi za njih vjernike u potrebi ili nema. Po ljubavi se uvijek dogodi nešto dobro.

Koja majka neće staviti ruku na trbuh djeteta koje ima bolove, zazivajući pomoć neba?! Koji otac neće narediti đavlu da ode od djeteta koje je uplašeno viđenjima zlih duhova?!

Laici su po sakramentu krizme primili istu silu Duha Svetoga kao i apostoli na Pedesetnicu (v. KKC 1302). Ima ih koji su, poput Marije, povjerovali u ono što su primili i to ih svakako osposobljava da mole za potrebite. Koja majka neće staviti ruku na trbuh djeteta koje ima bolove, istovremeno zazivajući pomoć neba?! Možemo li majkama uskratiti mogućnost da polažu ruke na vlastitu djecu? Koji otac, vjernik, neće narediti đavlu da ode od djeteta koje je uplašeno viđenjima zlih duhova?! Koji se iskreni vjernik koji ljubi Boga i bližnjega neće pomoliti za nekoga tko zaista treba molitvu?!

Podrška, kritika, korekcija…

Činjenica je da osim dokumenata postoje i biskupi. Svaki biskup na području svoje biskupije ima puno pravo nekome zabraniti da moli za ljude ili da djeluje u ime Crkve na neki drugi način. Činjenica je da ima i onih, više među laicima nego među svećenicima, kojima bi zaista trebalo zabraniti da rade bilo što u ime Crkve. Mi Kristofori smo neke od takvih, nakon što se nisu htjeli popraviti, isključili iz članstva.

Osobno sam poslao pisma svim našim biskupima i provincijalima, u kojima sam objasnio što mi u Kristoforima radimo te sam zatražio od svakoga od njih da nas obavijeste ako smatraju da je to što radimo suprotno njihovoj volji ili se trenutno ne uklapa u pastoralni rad u njihovoj biskupiji. Svakako ćemo u svemu u čemu nam se god pismeno očituju, biti do kraja poslušni. Ponudio sam svakome od njih da nas pozovu na razgovor i daju nam svoje korekcije i smjernice ako misle da je to potrebno. Rado bismo odgovorili na sva njihova pitanja. Svojem sam biskupu osobno rekao da ću rado biti poslušan u svemu što god mi zapovijedi. Sigurno je da sam dužan o tome obavijestiti crkvene organizacije kojima pripadam i zato želim to isto imati „napismeno“, ne samo za njih nego i za one kojima više neću moći služiti na određeni način.

Hvala Bogu, do sada nisu ni mene ni Kristofore ograničavali na takav način osim u jednoj biskupiji gdje je biskup napisao kako bismo prvo trebali imati dozvolu od biskupske konferencije pa bi on tek tada dopustio da u njegovoj biskupiji radimo bilo što. Zahvalni smo mu na tome očitovanju i toga se držimo. Znam da su mnogi raspravljali o nama i to nam je svima veoma drago jer se to od naših biskupa i očekuje – da sve preispituju i da se o svemu bitnome očituju. Bilo bi nam još draže kad bi bilo malo više ohrabrenja, ali i korekcija, dobronamjerne kritike, podrške a, u čemu je potrebno, i zabrane. Ponekad zabrana dobro dođe da imamo vremena preispitati se, dobro se odmoriti te da imamo više vremena za sebe i svoje obitelji.

Nikad nisam čuo da je bilo koji biskup na svijetu dao izričito, pismeno dopuštenje nekom laiku da moli za ljude polaganjem ruku. To bi, naime, značilo da ta osoba moli ne samo u ime Božje već i u ime Crkve. Nadalje, to bi značilo da biskup, a to znači Crkva, preuzima na sebe odgovornost za ono što će se događati po toj molitvenoj službi. Sigurno je da biskupi prepoznaju svaku dobru namjeru i ne zabranjuju ono što je dobro i duhovno zdravo. Također, žele zaštititi Crkvu od mogućih tužbi i zastranjenja. Dakle, ako za nešto ne postoji pismeno dopuštenje, to ne mora automatski značiti da za to postoji zabrana. Ako biskup nije izričito odobrio, ne mora značiti da je zabranio. Biskupi u skladu sa svojom službom promatraju, vrednuju i tek kad zaista moraju, istupaju u svojem autoritetu. Nikako im nije namjera gasiti djelovanje Duha Svetoga, no žele da sve bude uredno i učinkovito.

„Na bolesnike će ruke polagati, i bit će im dobro” (Mk 16,18)

I na kraju, bio bih najsretniji čovjek, vjernik, kad bi naši pastiri, svećenici, ali i biskupi, shvatili potrebu molitve polaganjem ruku za one koji su u velikim potrebama, kad bi se odvažili moliti za te ljude (vjera će doći po ljubavi) da ti ljudi ne moraju obilaziti seminare, ali i kojekakve nadriliječnike i tamo tražiti pomoć od Boga. U susjednoj zemlji polagao sam ruke zajedno s biskupom, svećenicima i đakonom. Taj je biskup doživio najveće poštovanje laika koji su sudjelovali u toj molitvi i Bog se po njegovoj poniznosti itekako proslavio. Svi smo ga doživjeli kao pravog pastira na pravom mjestu.

Znam da će neki reći kako svi oni koji trebaju Boga imaju misu i sakramente, no svi znamo da je Isus rekao kako će oni koji vjeruju, polagati ruke na bolesne i bolesnicima će biti dobro. Također znamo da je to istina i danas i da položene ruke u molitvi imaju svoju svrhu i imaju snagu.

Mi ćemo i dalje nastaviti evangelizirati i moliti za potrebite polaganjem ruku i bit će nam i dalje čast što na taj način možemo služiti Bogu, a ako služimo Bogu, onda služimo i Crkvi.

Josip Lončar; Book.hr