SLIJEDITI BOŽJI GLAS O. Augustyn Pelanowski: Zašto Boga pronalazimo tek onda kada napustimo važne osobe u našem životu? „Imao sam dvadeset godina kada sam u sebi osjetio neodoljivu potrebu da odem iz roditeljskog doma; u njemu sam iskusio ljubav, brigu, ali i agresiju i bol. Duboko sam u srcu vjerovao da moram pronaći Nekoga važnijeg od roditelja…“

Svakome je od nas potrebna garancija nastanjivanja u ljubavi onoga tko nas nikada neće napustiti. Poznajem samo jednu osobu koja daje takvu garanciju: Krist! Imao sam dvadeset godina kada sam u sebi osjetio neodoljivu potrebu da odem iz roditeljskog doma; u njemu sam iskusio ljubav, brigu, ali i agresiju i bol. Duboko sam u srcu vjerovao da moram pronaći Nekoga važnijeg od roditelja. Taj je osjećaj bio poput nostalgije za domovinom. Kao ptica koja traži novi kontinent poletio sam iz gnijezda vođen duhovnim instinktom, pronalazeći put koji nisam poznavao. Moj mi je prijatelj ispričao kako je prilikom posjeta roditeljskom domu svjedočio izvanrednoj sceni. Bilo je ljeto. Izišao je na balkon u čijem su si kutu lastavice savile gnijezdo. Ubrzo je na balkon došla i njegova majka. U istom tom trenutku iz gnijezda je izletjela mala lastavica nespretno slijećući na pod odmah ispod majčinih nogu. Ona se sagnula do nesretnog letača tek operjalog, podigla ga je i vratila u gnijezdo. Kada je moj prijatelj to vidio, istog je dana otišao od kuće. Rekao mi je da je to shvatio kao znak za sebe. Treba sagraditi vlastito gnijezdo, a ne produživati stanje pilenca.

„Majka je imala suzne oči i s teškoćom je zadržavala suze…“

Zašto Najvažnijeg pronalazimo tek onda kada važne osobe napuštamo na neko vrijeme ili zauvijek? Sjećam se tog kolovoškog dana kada sam „odletio” od kuće. Bilo je vruće, u prostorijama mog doma zrak je bio težak; i danas, nakon mnogo godina, mislim da to nije bilo slučajno. Ta vrućina i sparina imali su simboličko značenje – klima emocionalnog pregrijavanja postala je nepodnošljiva. Osim toga kod kuće je postajalo „vruće” zbog očeve agresivnosti i već mi je svega toga bilo dosta. Majka je imala suzne oči i s teškoćom je zadržavala suze. Nježno me privila k sebi i grčevito je produživala zagrljaj; stajala je u predsoblju ispred izlaznih vrata i činilo se da ih zaklanja. Možda mi je time nesvjesno davala do znanja da ne želi da odem? Uvijek mi je pružala puno praštajuće ljubavi. Otac je prišao i stisnuo mi ruku gledajući me ravno u oči. Ne sjećam se što je rekao; sjećam se samo da je to bio kratak muški pozdrav, neka vrsta blagoslova. Uvijek me je volio u slobodi, bez ograničenja, bez prisvajanja, poštujući moje želje. Nije plakao, samo me je gledao duboko u oči s poštovanjem ispunjajući moju nutrinu hrabrošću, koja mi je tada bila toliko potrebna da krenem u smjeru velike neizvjesnosti. Zatvorio sam vrata za sobom i otrčao niz stube s osjećajem olakšanja, slobode. Trčao sam prema nečem novom i nepoznatom. Zahvaljujem Bogu za tu sposobnost napuštanja cijelog mog svijeta kako bih se posvetio Njegovu pozivu.

„Nikada neću zaboraviti to iskustvo…“

Napustiti sve što je poznato radi nečega što je nepoznato, samo zato da bih u sebi čuo glas Božje čežnje za mnom. Glas bez riječi, poziv Očev snažniji od groma i tiši od šapta. Čuo sam ga u sebi, samo nisam znao što je to. Tek danas znam. Nikada neću zaboraviti to iskustvo. Kada se prisjećam tog dana, na pamet mi pada Mikala, Davidova žena. Ona je svoga ljubljenog supruga uspjela spustiti kroz prozor po užetu kada su ga tražili ubojice koje je poslao Šaul, ali sâma je ostala na prozoru gledajući u tamu i ne nalazeći snage da skoči za njim. Premda ovo ne odgovara u potpunosti mojoj situaciji, podsjeća me na moj odlazak. »Iste noći Šaul posla glasnike da nadziru Davidovu kuću jer je htio da ubije Davida u rano jutro. Ali Davidova žena Mikala javi to Davidu govoreći: „Ako noćas ne umakneš na sigurno mjesto, sutra ćeš biti mrtav.“ Tada Mikala spusti Davida kroz prozor. On ode i spasi se bijegom.« (1 Sam 19,11-12)

On je sigurno još malo čekao ispod prozora glave podignute prema gore, ali ona se povukla u unutrašnjost odaje, u tamu. Njegovo iščekivanje ondje ispod prozora, u tminama noći, još je jasnije otkrivalo njezinu malodušnost. Radije je ostala u toplim odajama palače omraženog oca. Bojala se odreći udobnosti dvora i riskirati lutanje po vlažnim i hladnim spiljama s ljubljenim Davidom. Slično je bilo s Jonatanom, koji je toliko ljubio Davida, ali nije s njime pobjegao, nego je ostao s ocem Šaulom, što se na kraju za njega završilo tragičnom smrću.

„Neplodan je život onih koji se ne mogu baciti u tamnu noć za Kristom…“

Ljubav nije dovoljna da bismo se bacili u nepoznato za Davidom, koji predstavlja lik Krista. Mnogi ga vole, ali kada dođe dan odluke, ostaju na prozorima s nosovima pritisnutima uza staklo slični muzejskim eksponatima. To je itekako ljudski, da nam uzmanjka hrabrosti slijediti Njegov glas. Daleko sam od toga da bih osuđivao ovaj nedostatak hrabrosti skakanja u mrak. Nije to uvijek moguće, ali Mikalina sudbina je za mene tužna.

Biblija govori kako je Mikala nakon mnogo godina na tom istom prozoru s kojega nije mogla skočiti za Davidom počela svoga muža prezirati kada ga je vidjela kako pleše oko Kovčega Saveza. Knjiga upravo u tom poglavlju, što vjerojatno nije slučajno, ustvrđuje da Mikala nikada nije dala život, ostajući tako bez djece. Neplodan je život onih koji se ne mogu baciti u tamnu noć za Kristom. Nema svatko hrabrosti baciti se u tamnu noć i trčati za Davidom, za Kristom. Lisice imaju jazbine, ptice gnijezda, ali Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.

„A kad je kovčeg Jahvin ulazio u Davidov grad, Šaulova je kći Mikala gledala kroz prozor i vidjela kralja Davida kako skače i vrti se pred Jahvom i prezre ga ona u svome srcu.” (2 Sam 6,16)

„A Mikala, Šaulova kći, ne imade poroda do dana svoje smrti.” (2 Sam 6,23)

„Napustio sam dom i nastanio sam se u Bogu…“

Kada Isus uđe u naš dom, u naše srce, On postane svjetlom naših očiju! Kada sam napustio roditeljski dom, moji su se roditelji u svojoj nutrini pokrenuli prema Kristu, više su se usredotočili na njega. Odsutnost rođenog sina postao im je motiv koji je pokretao njihove duše k njemu. Slično sam i ja dvije ili tri godine potom predao svoje roditelje Bogu; naime, bio sam se brinuo za njih, ali na kraju sam si posvijestio da se moja briga za njih uopće ne može usporediti s njegovom brigom. Napustio sam dom i nastanio sam se u Bogu, dok su roditelji nakon mog odlaska prazninu nastojali ispuniti njegovom prisutnošću, zaista se moleći više nego dotada. Nisu bili prvaci nutarnjeg života, nego obični ljudi puni slabosti, ovakvi kao ja; ali Krist od nas niti ne očekuje da budemo prvaci, nego da gledamo njega.

Kada pak sin ili kći ne uspijevaju napustiti roditeljski dom, premda biološki postaju odrasli pojedinci – prolaze godine, a oni i dalje ostaju dječica usprkos tome što su već treći put promijenili osobnu iskaznicu – oni tada najčešće u Bogu ne otkrivaju Oca. Takvi roditelji, na manje ili više otrovan način, „ubijaju” svog sina ili kćer. Roditeljska ljubav prema djetetu po prirodi je predodređena za razdvajanje. Ako do njega ne dođe, slijedi tragični proces „kuhanja” u ljubavi. Svatko zna da se lonac s mlijekom na plameniku štednjaka ne može beskrajno podgrijavati jer će se lonac jednostavno zapaliti, a mlijeko iskipjeti.

Slično je i s roditeljskom ljubavlju prema djetetu ako je se produžuje u beskonačnost. U Bibliji postoji zagonetan zapis iz knjige Ponovljenog Zakona: „Ne kuhaj kozleta u mlijeku njegove majke” (Pnz 14,21). (…)

Ostavljanje roditeljskog doma ne bi trebalo biti samo napuštanje; to bi trebao biti i prvi korak prema otkrivanju nastanjivanja u Bogu, prema otkrivanju hrama kao doma Boga, koji čovjeku želi biti otac.

Ulomak iz knjige „Dom u Bogu” autora patera Augustyna Pelanowskog. Više o knjizi možete saznati ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Priredila Gabriela Jurković; Book.hr