Čudnovati su naši,
Ljudski puti,
U prolazu između
Rođenja i smrti…
Vrtimo se
U začaranom krugu,
Umišljamo da možemo
Doseći dugu…
U sveopćoj gužvi
I galami.
Često se osjećamo
Posve sami…
I kao da je sva sila
Tereta i nesreća,
Iz nekog razloga, pala,
Baš na naša pleća…
Vrijeme nam leti i bježi,
Utvaramo si da nam ono pripada,
Dok duša se otima i teži
Ostati zauvijek čista i mlada…
Grčevito stišćemo u šaci
Ono malo tobožnjeg imetka,
Dok, kao na pokretnoj traci,
Neizbježno, stižemo do svršetka…
A što ako,
Barem za probu,
Povjerimo svoje vrijeme
Bogu?
Za Onoga tko je stvorio
Sav prostor i vrijeme,
Sigurno nije problem
Naći vremena za tebe i mene!
Svojim tempom, brzo ili polako,
Pred Njega će stići od nas svatko,
Zato, ne brini, vremena imaš,
Ako ne zaboraviš od koga ga primaš! ❤
Slavica Cvitanušić; Book.hr
Foto: Greg Rakozy; Unsplash
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
