Ne prolazi, ne odlazi,
Samo se, katkad, vješto skrije,
Bol duboka, oštra, teška,
U kojoj nema čarolije…
Dođe s danima tmurnim, sivim,
Šapuće o greškama, odlukama krivim,
A na nju, poput flastera,
Lijepe se nada, ljubav i vjera!
Nježno mi stave osmijeh na lice,
Podsjećaju na tolike čudesne sitnice,
I bol, odjednom, postane blaža,
A neizbježnost postojanja draža!
Jedino što u tome vrtlogu mogu,
Je prepustiti kormilo dragom Bogu,
Jer, tko se zanosi da ičim vlada,
Od vlastite oholosti nastrada!
Možda zvuči otrcano,
Reciklirano previše puta,
Ali istina je da duša
Bez Boga bespućem pluta!
Bol se podnosi lakše,
A tuga postane slaba i rijetka,
Kad dopustiš svome brižnom Ocu
Da stavi ti onaj flaster s početka! ❤
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
