Kroz čarobnu prizmu djetinjstva
Pred očima promiču dani
Kad se činilo da su svi odreda
Od Neba za nas odabrani!
Snjegovi su bili gušći i bjelji,
Proljeća baš po našoj želji,
A bezbrižna, duga topla ljeta
Bila su za nas gotovo sveta…
Danas su pale prve pahulje snijega,
Prijatelj se žali: „Evo još i njega!
Uz sva zla koja su nas pritisla,
Radovati se snijegu, ima li smisla?“
Zapitam se, zašto se, u mladosti
Činilo da Sunce samo za nas sja?
Jesu li to zaista bila vremena opće radosti
Ili sam, možda, bolja bila ja?
Ako se samo jedno poželjeti može,
Onda čisto, djetinje srce daruj mi, Bože!
Skini s očiju mrene
Navodnog iskustva i mudrosti,
Učini to za mene,
Da uvijek budem dijete radosti!
Neopterećene umišljenom vrijednošću sebe,
Dječje oči jasno vide Tebe!
Neopterećenim posjedovanjem,
Djeci je jasna stvar
Da sve što imamo Tvoj je dar!
Pokaži mi, zato, kako svijet,
Prekrasno mjesto biti može,
Dopusti da naučim učiti od djece
I djetinje srce stvori mi, Bože! ❤
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
