Foto: Shutterstock

Sotona obećava trenutno zadovoljstvo koje se postiže bez napora i truda. Potiče čovjeka da čezne za moću, da dobije nešto bez pol muke. U tome se skriva zamka ne samo nestrpljivosti nego i idolopoklonstva. Naime, trenutno ostvarenje sreće (plod se može prepoznati u vidu ostvarenja jednostavnog učinka), zadovoljstva, moći, vlasti, ugode potpuno je hibridno s obzirom na ljudsku narav. U Bibliji piše kako je Isus kušan nakon što je postio 40 dana.

Vraćajući se na područje uobičajenih ljudskih interesa i potrage za srećom, nailazimo na još profinjeniju zamku.

Slava prođe, žena umre, djeca odu, pa i najljepša kuća može jednom postati obična rupa. Što kada osvojim vrhunac?

Mogu postići slavu, bogatstvo, ljubav, no jednoga će dana sve to proći, nestati, razbiti se kao glinena posuda. Možda ću biti slavan pisac ili biolog, dobitnik Nobelove nagrade, trgovac umjetninama, a možda i bankar ili ljubljeni muž predivne žene, vlasnik skupog apartmana prema projektu Kazuyoa Sejimae ili ponosni vlasnik nekoliko automobila, otac mudre i obrazovane djece… Nema ništa zloga u tome, osim što mi to može postati važnije od vječnoga života. Slava prođe, žena umre, djeca odu, pa i najljepša kuća može jednom postati obična rupa. Što kada osvojim vrhunac? Slijedi smrt ili potpun gubitak onoga što nudi ovaj svijet. To je kao kad bismo osvojili planinski vrhunac na kojemu nema ništa – pa, čemu onda sve to? Čak ni obitelj ili život bez problema nisu cilj, već su u najboljem slučaju sredstvo za postizanje vječnosti. Treba se prisjetiti Isusove prispodobe o čovjeku koji pripravlja gozbu.

Sjetimo se tko nije došao i zašto. Nisu došli oni koji su se sredili u ovom životu: jedan se oženio (čovjek može skrenuti pozornost duše s Boga, pa je tako za mnoge obitelj važnija od vječnosti), drugi je kupio njivu (danas je možemo dočarati kao „veliku njivu za samoostvarenje“, „veliko poduzeće u centru grada“ ili „velik voćnjak pod Varšavom“), treći je kupio pet jarmova volova (posjedovanje salona vozila ili štale s konjima, što može potpuno odvratiti ljudsku pozornost). Nijedna od tih okolnosti nije grješna. No, upravo stoga one su postale zamke. Neko drugo dobro koje obuzima naše srce može se pretvoriti u snagu koja je u stanju odvratiti nas od gozbe koja je začetak vječnoga života (Lk 14,16-24).

Moramo li i mi platiti sadašnjim životom da bismo zaslužili život vječni?

Život je kupovanje vječnoga života. Došavši u dućan, posežem u džep, uzimam novac i dajem ga kako bih kupio proizvod do kojega mi je veoma stalo. Moj je novac zapravo prolazan život i sve što on sa sobom nosi. Sin je Božji, da bi nas otkupio, platio cijenu vlastita prolaznog života. Njegovi su sakramenti – poslužimo se ranijom usporedbom – proizvodi u skromnu pakovanju koji se nude na policama Crkve, koji u sebi skrivaju radost vječnoga života. Moramo li i mi platiti sadašnjim životom da bismo zaslužili život vječni? Većina ljudi dolazi u taj dućan – Crkvu – ne da bi kupila vječni život, već da malo razgleda. U svojim džepovima grčevito stišću svoje novčanice – „vrijeme“, i kao pravi škrtci zadovoljavaju se samo razgledavanjem proizvoda vječnosti. Boje se izgubiti ono što posjeduju. Čovjek koji raspolaže novcem kojim ništa ne kupuje zapravo mu umanjuje vrijednost. Novac prestaje biti vrijednost i postaje bezvrijednom hrpom papira. Jednom je prilikom Isusu prišao bogat mladić. Isus mu je rekao: „Sve rasprodaj…“, a on je otišao „tužan“ (Lk 18,22). Postao je svjestan da ne posjeduje ono što ima – ne raspolaže onim što mu se čini da ima. Jednako je i s onim koji se bojao iskoristiti svoj jedini talent.

„Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnoga slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubî“ (Mt 25,29-30).

Jedino što na ovoj zemlji ima smisla jest, odjednom ili svakoga dana pomalo, osloboditi se svega i tako načiniti mjesta onomu što donosi život vječni. Život je dakle svojevrsna kupoprodaja, trgovina, posao. Zbog toga je Isus, između ostalog, ispričao prispodobu o prekrasnom biseru (a ne o školjci), za koji je neki kupac (trgovac) prodao sve što je imao – ne polovinu ili većinu svog imutka, već sve! Ili biser ili sve drugo! Biser koji nije s ove zemlje za blaga te zemlje (usp. Mt 13,45). „Ostavimo se nečasne trgovine da bismo zadobili dragocjeni biser.“*

* Nil Sinajski, Pisma ascetyczne [Asketska pisma], Krakov 2008., str. 90

Ulomak iz knjige U potrazi za Božjim duhovnicima autora p. Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.