Foto: Shutterstock
Defleksija ili otpor psihoterapeutski je pojam koji znači izbjegavanje kontakta. Ograditi se od izravnog upada u vlastitu unutrašnjost nije po sebi loše, jer time branimo svoj integritet. Uvijek postoje ljudi koji žele agresivno uletjeti u našu intimu. Za takve ljude defleksija je lijek. Njome kažemo: „Stop!” Postavljamo granicu i barijeru. To je pozitivna strana defleksije: obrana. Negativna se strana očituje u tome da nam služi za izbjegavanje izravnog kontakta. Dvije osobe razgovaraju o svemu i svačemu i kada razgovor postane osoban, kada se dotakne pitanje koje dira u srce – tada se prave kao da nisu čuli pitanje. Defleksija je utemeljena na osjećaju ranjivosti kada ne želimo na svjetlo dana iznijeti svoje osjećaje. Ako iznesemo svoje srce pred sugovornika i kažemo mu: „Čuj, osjećam se tako očajan!” – bojimo se što će o nama misliti. Ta mi smo katolici! Od nas se očekuje da budemo mali supermeni! U stvari nemamo povjerenje u sugovornika.
Primjeri deflektne molitve
Kada ulazimo u osobnu molitvu, u nju unosimo sve što jesmo. Pa i svoje otpore, kako prema ljudima, tako i prema Bogu. Jednom mi je osoba koja se godinama dva sata dnevno klanja pred Presvetim rekla: „Trebalo mi je 10 godina molitvenog života da shvatim kako sam agresivna u molitvi!” Cijelo to vrijeme svoje molitve nije primijetila, nije bila svjesna svog agresivnog (napadačkog stava) prema Isusu te je tako imala trajnu blokadu – otpor. Isto je i s defleksijom u molitvi. Nismo je svjesni. A djeluje i blokira naš molitveni život. Defleksija kao otpor prema Bogu događa se onda kada imamo snažne osjećaje u srcu, a na usnama recitirajuće, napamet naučene molitve. Ovaj se otpor nalazi u temelju licemjerne, farizejske molitve.
Evo nekoliko primjera deflektne molitve:
‒ dolazimo na misu nepripremljeni, ne pozdravimo Gospodina kada uđemo i sjednemo, ne pokajemo se za svoje grijehe. Slušamo misu i mislimo da je to dovoljno. Tȁ tijelo smo donijeli u crkvu! Ispunili smo obvezu!
‒ na molitvenim susretima često čujemo usklik: „Slavim te, Gospodine!” na samom početku susreta gdje vjernici još nisu ni sabrani, još razmišljaju o svemu samo ne o Gospodinu. Ta „Slava” nije iz srca.
‒ u osobnoj molitvi, kada se često i mnogo recitira i njeguje se neosobni susret s Bogom. Lakše je nabrajati riječi nego reći: „Teško mi je vjerovati, Gospodine, pomozi mi!” Osobna molitva traži osobnu ljubav. Ljubav opet traži riječi kao put do srca. Riječi su lijepe ako su iskrene. Ne moraju biti biblijske, ali moraju biti pune moje osobne istine. Gola je iskrenost put kojim Duh dobiva otvorena vrata za ulazak u ljudsko srce. To znače riječi koje toliko puta papagajski govorimo jedni drugima: „Otvori svoje srce Gospodinu!”
‒ u litanijskim molitvama (krunica), kada se riječi izgovaraju ne vodeći računa o prisutnosti Majke Božje kojoj je molitva upućena. Tako se dobro nasmijem u svom selu kada vidim kako ljudi mole krunicu, istovremeno tjeraju mačku sa stola i gledaju podnevni dnevnik.
‒ u sakramentu ispovijedi, kada ne možemo izliti svoje srce, kada se bojimo plakanja pa samo suho nabrojimo općenite grijehe. Tu je i najveća šteta koju defleksija pravi. Ne poznam osobu koja se iz srca ispovijedala, a da nije doživjela susret s Bogom! Kada je Charles de Foucauld tražio vjeru u svom životu, svećenik mu je rekao: „Klekni i ispovjedi se!” Dogodio se susret.
Kako nadvladati defleksiju?
Defleksija kao otpor u molitvi može nestati samo ako se najprije primijeti i osvijesti. A to boli! To je nalik smrti. Susret s farizejom u sebi. Trebam sebi priznati, Bogu priznati da sam molio i živio kao lažov, kao onaj koji nema hrabrosti biti dijete pred Ocem! Kao onaj koji je uvijek morao biti dobar da bi dobio Očevu ljubav! To je priča farizeja, starijeg sina iz prispodobe o milosrdnom Ocu. Duhovni život počinje riječima:
„Oprosti mi Gospodine moju neiskrenost. Dopusti mi da ti otvorim svoje srce da pred tebe stavim sve njegove pokrete. Nisam na njih ponosan, ali oni su meni i samo ako ih pred tvoje lice stavim – oni će nestati. Želim da me tvoja ljubav zagrli sa svom mojom zloćom!”
Prekrasno je biblijski pisac opisao kako se lome otpori pred Bogom u Prvoj knjizi o Samuelu kada Ana tužna moli:
„…Izlijevam dušu svoju pred Jahvom” (1Sam 1,15). Svako sakrivanje pred Bogom prestaje kada smo spremni izliti svoje srce.
Ova vrsta otpora nadvladava se kada smo spremni riskirati i izreći Gospodinu svojim riječima sve što u sebi osjećamo, doživljavamo, mislimo. To je najdublji način komunikacije, kako među ljudima, tako i s Bogom. Ovakva komunikacija vodi unutarnjem sjedinjenju s Bogom. Ona je put u carstvo kontemplacije.
Autor: Mirko Mrnarević
