Duhovnost

MAGIJA I UROCI (2.)

Sotono, odlazi od mene! Najopasniji napadi đavla dolaze tamo gdje je naša duša najranjivija, a to je naš osobni odnos s Bogom. Đavao je spreman lagati nam i uvjeravati nas na sve moguće načine, te nam stvarati krivu i neshvatljivu sliku Boga samo da ne uspostavimo prisan osoban odnos s Bogom Ocem. Ako u Isusovu životu opisanom u evanđeljima ne možemo shvatiti ljubav Božju prema nama, tada imamo ozbiljan problem

Sotono, odlazi od mene!

Ovo je drugi nastavak serijala o djelovanju đavla na ljude. Prvi, pod naslovom “Magija i uroci – kako pobijediti” možete pročitati ovdje. Sotona i njegovi zli duhovi duhovna su bića u čije postojanje ni jedan kršćanin ne može sumnjati. U našem je narodu umjesto izraza ‘zli duh’ uobičajeno upotrebljavati riječ ‘đavao’. Kad kažemo đavao, tada ne mislimo eksplicitno na Sotonu koji je vrhovnik svih zlih sila, nego mislimo na bilo kojeg od njegovih slugu – na različito rangirane zle duhove u njegovu kraljevstvu. Važno je znati da đavao nije sveprisutan, tj. on se ne nalazi na svakom pojedinom mjestu ovoga svijeta, već je njegova prisutnost veća ondje gdje je veći otpad od vjere ili ondje gdje pokušava dijelove Božjeg kraljevstva potčiniti svojoj vlasti. Postoji mnogo životnih situacija u kojima se nalazimo pod raznim pritiscima, problemima, neuspjesima, bolestima, razočaranjima i sl., a koje ipak za uzrok nemaju djelovanje đavla. Potpuno je nerazborito svako zlo pripisivati đavlu, ali je isto tako nerazborito ignorirati mogućnost njegova djelovanja.


Đavao se svim silama trudi ljude uvjeriti kako on ne postoji i kako zlo ne dolazi od njega nego se ono događa po volji i po dopuštenju Božjem. Mnogi kršćani imaju upravo takav stav – ignoriraju postojanje đavla, a različita njegova djelovanja olako pripisuju tobožnjim Božjim kušnjama. Postoje kršćani koji su duboko uvjereni kako su svoje živote predali u Božje ruke i kako se njima ne može dogoditi ništa što Bog ne bi na neki način po svojoj volji dopustio. No, ti isti kršćani, ipak padaju u grijeh, a ponekad i u teže grijehe. Dopušta li u tom slučaju Bog te grijehe? Znamo da Bog ne odobrava ni jedan grijeh. A ako se grijesi ipak događaju izvan Božje volje, kako onda možemo misliti da se sve ostalo događa po Božjoj volji?

Đavao je prvenstveno zainteresiran za našu dušu i njegov je glavni zadatak spriječiti da u duši imamo plodove Duha Svetoga. Naša stvarna slika nije rod koji donosimo, tj. djela koja činimo, već su to plodovi Duha koji dolaze kao rezultat našeg osobnog odnosa s Bogom. Njegov je glavni zadatak, dakle, spriječiti čovjeka da u svojem srcu ima Božju vrstu ljubavi, radosti, mira, blagosti, postojanosti, krotkosti, itd. Umjesto toga, đavao je itekako zainteresiran da svoje duše ispunimo razočaranjem, žalošću, mržnjom, neopraštanjem, kritiziranjem, gorčinom, osjećajima manje vrijednosti, odbačenosti, neželjenosti, straha… Bog priča svoju priču, a đavao svoju. Stanje naše duše ovisit će o tome kome ćemo povjerovati ili kome smo povjerovali. Kroz čitavu povijest spasenja, dokazano je da plodovi naše duše vrlo malo ovise o izvanjskim okolnostima – oni daleko više ovise o osobnom ljudskom povjerenju prema Bogu ili, suprotno, prema đavlu. Povjerenje, pak, ovisi o poznavanju onoga u koga bismo to povjerenje trebali imati. Dakle, u povijesti ljudskog roda pronaći ćemo ljude pune plodova Duha među siromašnima, ali isto tako i među bogatima; među bolesnima, ali isto tako i među zdravima; među školovanima, ali isto tako i među potpuno neobrazovanima; među onima koji su odrasli u dobrim obiteljima, no isto tako i među onima koji su odrasli bez vlastitih roditelja. Plodove Duha ne donose životne okolnosti, nego ih donosi sâm Duh Sveti, a On je spreman ući u apsolutno svaku našu životnu okolnost u koju ga pozovemo.

Na isti je način đavao zainteresiran ući u svaku našu životnu situaciju. I on u tome itekako uspijeva. Danas možemo pronaći velik broj kršćana (uglavnom katolika) koji psuju Boga. Neki to rade neprestano, a ostali u situacijama kad im se dogodi neko zlo. Gotovo sam siguran da ima više katolika psovača nego katolika koji aktivno žive svoju vjeru. Vjernici psuju Boga jer ih je đavao uvjerio kako je On kriv za ono što im se događa. Na žalost, moram reći da đavlu u tome itekako pomažu mnogi vjernici. Prečesto čujem kako Bog iz nekih svojih neobjašnjivih razloga dopušta teške bolesti, nesreće, ubojstva, te razne druge vrste ‘križeva’. Nevjerojatno kako se tako olako usuđujemo razne vrste teških grijeha proglasiti ‘križem’ koji Bog dopušta?! Isus je jasno rekao da će one koji krenu Njegovim putem čekati razne vrste križeva no nikako zato jer će On to tako htjeti ili dopustiti, već zato jer će tako htjeti ljudi koji će radije vjerovati đavlu i svijetu nego njemu! Bog svako zlo može i hoće okrenuti na dobro onima koji ga ljube, kaže Pavao u Poslanici Rimljanima – on tu jasno kaže da Bog ZLO okreće na dobro, a ne da ikakvo zlo dolazi od Boga.

Dokle god smo u svijetu i u ovom tijelu, susretat ćemo se sa zlom i s grijehom. Činjenica je da nas Bog kuša kako bi nas više približio sebi, no Njegova kušnja donosi sretan ishod i radost (v. 1Kor 10,13). Isto nas tako Bog kori i kaznama popravlja kako bismo bili bolji (usp. Heb 12,1-13). Bog kuša i kori one koji su za to dovoljno zreli. Kad Bogu olako pripisujemo zlo koje nam se događa, tad izvrsno služimo đavlu! U prošlom sam broju napisao kako smo za veliku većinu bolesti sami krivi, a ipak uporno sami sebe uvjeravamo kako te bolesti Bog dopušta, želi ili ne znam već što!

U ovom broju želim upozoriti na dva vrlo jaka načina djelovanja đavla na naše duše. Prvi je način taj da zlo za koje smo sami odgovorni ili koje dolazi od djelovanja đavla pripisujemo Božjoj volji, i to se naziva vjersko krivovjerje. Na taj se način od Boga udaljujemo, jer nam takva vrsta ljubavi nikako ne može biti ni shvatljiva niti prihvatljiva. Mnogi se zbog takva načina shvaćanja osjećaju od Boga odbačeni, te Boga doživljavaju kao neprijatelja umjesto da ga dožive kao ljubljenog Oca. Bog nije autor naših zala/križeva, već je On taj koji je rekao neka svoje zlo/križeve donesemo k Njemu kako bi im On dao pravi smisao, kako bi ih okrenuo na dobro, te kako bi žalost pretvorio u klicanje. On zaista i najveće trpljenje može okrenuti u radost. Kad Boga učinimo odgovornim za zlo koje nam se događa, tada nemamo potrebe za preispitivanjem vlastita života, tada ne spoznajemo vlastitu slabost i grješnost, pa, prema tome, i odgovornost, i tada ne dolazimo do potrebna pokajanja i odluke za promjenom života. To je dovelo do toga da danas većina ljudi ne zna što bi ispovijedala jer se ne smatra grješnima. Zašto i bi kad im se „sve događa po Božjoj volji”?! Ukoliko nismo svjesni da razlog većine naših problema leži u nepovjerenju/nevjeri prema Bogu, u neimanju prisnog osobnog odnosa s Bogom u Duhu Svetom, u gorčini, u neopraštanju, u mržnji, u sebičnosti, u oholosti, u lijenosti, u nepravilnoj ishrani, u nepravilnom odnosu prema tjelesnim snagama, u negativnim osjećajima manje vrijednosti, u odbačenosti i neželjenosti, u zloći onih s kojima živimo, itd. – te bez da smo se u to uvjerili zlo koje se događa pripisujemo Božjoj volji – tada smo vrlo vjerojatno odlični đavolji pomagači, a da toga uopće nismo svjesni i da to uopće nismo namjeravali. Nije li Petar pokušavao Isusa odvratiti od križa? U to vrijeme Židovi su u svojoj krajnosti mislili kako je svaki pravednik blagoslovljen dobrim životom, a danas upravo obratno mislimo kako Bog želi da svi pravednici pate. Isus je u tom Petrovu činu odmah prepoznao đavla i naredio mu da ode od Njega. Nekako mi se čini da bismo mi trebali učiniti isto: kad nas netko pokuša uvjeriti da je zlo došlo od Boga, trebali bismo jednostavno reći: „Sotono, odlazi od mene, jer tvoje misli nisu Božje, nego ljudske!” Manje bismo pogriješili ako nismo (I AKO NE BISMO BILI U PRAVU) u pravu, nego da zlo prihvatimo kao Božju volju. Đavao obilazi zemljom gledajući koga da proždre, ubije, zakolje, zavede… Kad se više povoljnih situacija poklopi (kao npr. u prometnim nesrećama), tada je on taj koji dovodi do smrti onih koje mrzi, a ne Bog. Bog u svojoj ljubavi spašava te osobe od pakla i daruje im vječni život zbog njih samih ili zbog članova njihovih obitelji koji mole za njih, ali, kako se samo usuđujemo pomisliti kako je Bog taj koji ‘organizira’ takve stvari… Postoje situacije poput onih kad se kula u Siloi obrušila na ljude koji su poginuli. Ti ljudi ni po čemu nisu bili lošiji od drugih, ali oni su se, na žalost, našli u situaciji koja je bila povoljna za đavla da ih ubije. Dakle, djelovanje đavla vrlo je rašireno među pobožnim vjernicima koji, bez da su u to sigurni, zlo pripisuju Božjoj volji. To su ljudi koji u svemu drugome mogu poput Petra služiti Bogu, ali su u toj stvari službenici pakla. Pitajmo svakoga tko takvo nešto tvrdi koliko je u to što tvrdi siguran, i što ako je istina suprotna? Koje to posljedice može imati u svakom pojedinom slučaju? Naravno da smo svi podložni tome i nikome ne treba naša osuda, ali svakako nam treba oprez i dobra volja kako ne bismo olako sudili Boga.

Drugi je primjer vjersko praznovjerje. Često mi dolaze ljudi s velikim problemima, i, što je svakako mnogo gore, s velikim razočaranjem i gorčinom u srcu. Svoju priču započinju ovako: „Svaki dan idem na misu, svaki dan molim, redovito postim i nikako da mi Bog odgovori na moje molitve…” Kad im nakon toga postavim nekoliko pitanja o misi, o molitvi, o poznavanju vjere, o motivima pobožnosti, lako dolazim do dijagnoze koja glasi: praznovjerje. Pogledajmo što kaže Katekizam Katoličke crkve!

KKC #2111 Praznovjerje je zastranjenje religioznog osjećaja i djela koja iz njega izviru. Može se također prikazati pod maskom štovanja pravog Boga, npr. kad se nekim djelima, inače ispravnim ili nužnim, pridaje gotovo magična važnost. Pripisivati djelotvornost molitvama i sakramentalnim znakovima samo u njihovoj tvarnosti, a ne pazeći na nutarnje raspoloženje koje zahtijevaju – znači upasti u praznovjerje.

Kad vršimo zapovijedi zbog njih samih, tada padamo u praznovjerje. Ako mislimo da ćemo Boga kupiti tako što ćemo izvanjski vršiti određene religiozne radnje, imamo veliki problem. Netko će reći kako je udovica iz evanđelja dosađivala sucu i on joj je zbog toga uslišao molitvu, no zaboravljamo kako je ta udovica vapila iz srca, te je sa sucem uvijek iznova uspostavljala osoban kontakt. Kad jednom uđemo u tu vrstu praznovjerja, teško ćemo se iz njega izvući. Pavao je formirao nove Crkve a za njim su redovito išli oni koji su te iste ljude pokušavali vratiti u Zakon, nagovarajući ih govoreći im kako se neće spasiti ako ne budu vršili točno propisane radnje. Pavlovu reakciju na to možete pročitati u poslanici Galaćanima. KKC kaže da ako djelotvornost molitava i sakramentalnih znakova pripisujemo samo njihovoj tvarnosti ne pazeći na nutarnje raspoloženje koje one ZAHTIJEVAJU, tada upadamo u praznovjerje. Što to konkretno znači? U posljednje vrijeme imamo odličan primjer toga. Naime, Internetom kruži mnoštvo mailova koji ljudima pokušavaju u pamet dozvati kako je pričest na ruke teški grijeh i zastranjenje Crkve, pogotovo kad pričest dijele laici. U tim se mailovima citiraju izjave pojedinih papa, kao i nekih svetaca, a najviše izjave onih ljudi kojima Bog izravno, preko poruka, govori o tom ‘zlu’. Danas možemo susresti ljude koji su spremni ‘do krvi’ braniti Kristovo dostojanstvo koje toliko dolazi u ‘opasnost’ dotičući neposvećene laičke ruke. Nije li malo čudno što Isus u tim zabrinjavajućim porukama ne govori o tome kako bi vjernici srcem trebali dodirivati Euharistiju? Ni u jednoj poruci nisam pročitao da Isus kaže kako bi trebalo proučiti, meditirati i živjeti ono što je Ivan Pavao II napisao u Enciklici o Euharistiji. Zna se tko je zainteresiran da umjesto u vjeru uđemo u praznovjerje!

Moj je savjet prilično jednostavan. Ukoliko svaki dan idete na misu, od sada barem šest mjeseci idite samo nedjeljom i blagdanom. U ostale dane, vrijeme koje inače utrošite dolaženjem na misu, boravkom u crkvi i povratkom iz crkve (otprilike 1 sat), provedite čitajući o misi, razmišljajući o misi, razgovarajući o misi, te meditirajući molitvene zazive. U tih ćete šest mjeseci imati prilike dobro ući u sâmu srž mise i misa vam više neće biti obveza koju izvršavate kako ne biste teško sagriješili, ili sredstvo kojim se želite dopasti Bogu kako biste od Njega nešto dobili. Misa će tada biti susret s Bogom u kojem uvijek samo dobivamo. Ukoliko mislite da ipak i dalje trebate svakodnevno ići na misu, i uz to odvojiti još sat vremena za proučavanje mise, nemam ništa protiv. Vrlo ćete brzo shvatiti kako je mnogo lakše vršiti nešto zbog tvarnosti nego ući u raspoloženje srca. Na moju veliku žalost, ovdje moram napisati kako i neki svećenici u misi sudjeluju bez raspoloženja srca obraćajući pažnju gotovo isključivo na samu tvarnost sakramenta. Ako je važna samo liturgijska točnost onoga što se izgovara, ili je važno koja se točno liturgijska pjesma u kojem dijelu mise pjeva, bez da je važno da se sve dobro razumije, da se adekvatno tome s time poistovjeti i na taj način izgovara, tada nismo daleko od praznovjerja. Ukoliko je misa izgovorena na način da oni koji slušaju ne mogu razumjeti izgovorene riječi, da ih ne mogu u svojemu srcu prihvatiti i sjediniti se s njima, da ne mogu ocijeniti kome je ta riječ upućena, jer svećenik recitira, a ne obraća se sasvim konkretnoj osobi Oca, Sina ili Duha Svetoga koju, kad joj se obraća, negdje mora ‘smjestiti’, te joj se na određeni način – koji ovisi o tome što joj govori – obraća, tada lako možemo vidjeti kako liturgija nema srce već samo izvanjsku tvarnost. Ako svećenik zaista vjeruje u riječi koje izgovara, te vjeruje da ga On kome ih izgovara sluša kad ih govori, tada one moraju imati i srce, a ne samo jezik. Nikako ne mogu razumjeti kako nam se uvijek žuri kad se u liturgiji obraćamo Bogu, a kad se čitaju crkvene obavijesti, kad se izriče uvod u misu ili propovijed, tada imamo vremena napretek!

Tako imamo osoba koje svakodnevno mnogo mole, a ipak žive bez plodova Duha. To su osobe koje znaju ‘predivne’ molitve, te se jako dobro osjećaju kad mole. Kad malo bolje porazgovaram s njima, u većini slučajeva vidim da niti poznaju evanđelja niti poznaju nauk svoje Crkve. Predlažem im: smanjiti molitvu za 90% barem godinu dana i za to vrijeme čitati i meditirati dnevna misna čitanja, čitati i proučavati katekizam, čitati i proučavati knjige o kršćanskoj molitvi i meditaciji. Naravno da je ono prvo mnogo lakše. Ako malo bolje razmislimo, pronaći ćemo đavla kako djeluje preko nas, a da toga uopće nismo bili svjesni. Đavao zaista nema ništa protiv toga da mi molimo, da idemo na misu svaki dan, da postimo ili da činimo dobra djela ako u tome ne sudjelujemo raspoloženjem vlastita srca koje u tim činima prepoznaje i časti Boga. Dapače, što ima više razočaranih i ogorčenih revnih vjernika u crkvi, to je njegov uspjeh veći. Jer, ako na svakoj misi uvijek iznova dolazimo u jednu te istu žrtvu u kojoj Krist umire i uskrsava za nas, kroz Riječ nam se i kroz vlastito tijelo nudi za hranu, te nas na svakoj misi uvodi u stanje vječne besmrtnosti i daje nam da okusimo vječni život, a mi smo i dalje zarobljeni u sami sebe, tada moramo provjeriti nismo li zapali u praznovjerje!

Raspoloživost u molitvi i sakramentima jest nešto što se usavršava i izgrađuje iz dana u dan cijeloga života. Iziskuje primjenu prve i najveće Božje zapovijedi po kojoj smo, radi vlastite dobrobiti, dužni Bogu dati najveći dio vlastitog života. Ona glasi: „Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom snagom svojom i svom pameti svojom”. Kad naučimo Boga ljubiti, iz te ćemo ljubavi svakako znati ljubiti i bližnjega.

Ako, dakle, molimo i vršimo zapovijedi samo iz razloga da obavimo dužnost, tj. da ne griješimo ne radeći to isto, tada smo još uvijek duboko u praznovjerju. Kad nam molitva i sakramenti postanu sredstvo susreta s ljubljenim Bogom, tada možemo biti sigurni da smo utekli đavlu. Do onda smo ‘lake mete’!

Autor: Josip Lončar

O knjizi „Što s đavlima i vračarskim urocima?“

Ovaj cjeloviti priručnik – koji je već postao klasik – sadrži pojašnjenja svih aspekata zagonetne stvarnosti okultnog svijeta. Jasan i potkrijepljen rezultat je duga proučavanja brojnih kvalificiranih egzorcista, svećenika i laika.

Namijenjen je:

  • svima koji žele otkriti jesu li pogođeni silama zla
  • onima koji doživljavaju duhovne napade te im treba oslobođenje
  • pastirima Crkve koji žele poučiti i voditi vjernike prema oslobođenju od zla
  • članovima Crkve i društva koji žele rasvijetliti i pojasniti misteriozne pojave.

Napisan je jednostavnim i svima razumljivim stilom.

 

put do istine knjiga

Želite kupiti knjigu ili se informirati o cijeni?

Kliknite na gumb „Kupi knjigu”.

Ako želite pročitati više o samoj knjizi, ili ste je već pročitali pa je želite ocijeniti, molimo Vas da kliknite na gumb „Recenzija”. (Molimo Vas da ocjenjujete samo ako ste knjigu doista pročitali!)

  • 86
  •  
  •  
  •  
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Na vrh