Foto: Shutterstock

Sv. Augustin, koji je smatran najvećim teologom prvih tisuću godina crkvene povijesti, doživio je neke važne promjene u svojem razumijevanju ozdravljenja. U njegovu životu odražava se zbrka koja je nastala kad je došlo do tranzicije od prakse da su „svi uključeni u igru“ do situacije da se više nitko ili jedva itko usudio moliti za ozdravljenje. (…)

Međutim postojanje bolesnih ljudi nije se moglo negirati – oni su i dalje tražili Božju pomoć, kao i uvijek u ljudskoj povijesti

Za nas je najvažnija stvar to što je Augustin prihvatio kršćansku praksu kakva se tada naučavala (oko 380.), što znači da nije usvojio molitvu za ozdravljenje. Teolozi danas vjeruju da su dani čudesnih ozdravljanja dotada bili uglavnom završeni, a to se vrijeme naziva ranom fazom cezacionizma. Augustin je u svojim prvim djelima napisao da kršćani ne bi više trebali tražiti čudesna ozdravljenja. Čuda se i dalje mogu događati, ali ne bismo ih trebali očekivati. Međutim postojanje bolesnih ljudi nije se moglo negirati – oni su i dalje tražili Božju pomoć, kao i uvijek u ljudskoj povijesti.

Po takvim je iskustvima Augustin radikalno promijenio svoje mišljenje i shvatio da Bog još uvijek ozdravlja ljude – i to vrijedi sve do danas

U petom je stoljeću, kao što smo rekli, pronađeno rješenje za te patničke ljude da ih se šalje u svetišta. Svećenici su to rješenje vidjeli kao veoma dobru praksu. Augustin je dakle činio ono što je tada bilo uobičajeno: kad su mu došli bolesnici, poslao ih je da mole u obližnjem svetištu sv. Stjepana. Prije toga je otkrio da se velik broj čudesa događa u tom svetištu. Posebno ga se dojmio događaj kad su brat i sestra, oboje trpeći od konvulzivnih napadaja, došli u njegovu katedralu (bio je biskup u Hiponu, u sjevernoj Africi) na Uskrs 424. Prije mise mladić je dodirnuo relikvije sv. Stjepana. Dok se je Augustin još oblačio, mladić se srušio kao mrtav. Kad je ustao, bio je zdrav. Večerao je s Augustinom i razgovarali su o tome što se dogodilo.

Tri dana poslije Augustin je pročitao mladićevo svjedočanstvo u crkvi, a brat i sestra stajali su pred svima. Brat je bio zdrav, ali sestra se još uvijek tresla uslijed napadaja. Ali kad je Augustin počeo propovijedati, iskrala se u svetište i ondje molila. Tad se i njoj dogodilo ono što i njezinu bratu: bila je izliječena i vratila se, prekinuvši Augustinovu propovijed glasnim uzvicima. Augustin je posvjedočio da je „tako glasno slavila Boga da moje uši to nisu mogle podnijeti“. „Ali, naravno, najvažnije od svega bilo je to da se u srcima te mase zapalila vjera u Krista, za koju je mučenik Stjepan prolio svoju krv.“^[1] Po takvim je iskustvima Augustin radikalno promijenio svoje mišljenje i shvatio da Bog još uvijek ozdravlja ljude – i to vrijedi sve do danas. Godine 426. napisao je:

Shvatio sam koliko se čudesa dogodilo u našim danima, koja su poput čudesa u starini, kao i koliko bi bilo pogrešno dopustiti da ta nevjerojatna božanska sila nestane iz Božjeg naroda. Tek smo prije dvije godine počeli bilježiti čuda ovdje u Hiponu, a do danas imamo već gotovo sedamdeset potvrđenih čudesa.^[2]

Kao što vidite, Augustin je promijenio svoje mišljenje od onoga da je „vrijeme čuda uglavnom završilo“ do toga da je priznao da je bio u krivu i da se čuda još uvijek događaju. Ali ni dalje nije molio za ozdravljenje i prepuštao ga je svetcima, šaljući bolesnike u njihova svetišta, izbjegavajući rizik da sam moli za njih.

„Njegovo je vlastito iskustvo ozdravljenja promijenilo njegovo mišljenje“

Međutim kratko prije smrti uvjerio se je da bi morao biti aktivniji i počeo moliti za bolesnike. Počelo je tako što je molio za nekoliko opsjednutih i oni su potom bili oslobođeni (bilo bi nemoguće da ne uspije egzorcizam umirućeg svetca). A onda je preuzeo i veći rizik kad ga je prijatelj zamolio da moli za njegova bolesnog rođaka, polažući na njega ruke. Tad je Augustin već i sam teško bolovao, pa mu je odgovorio da bi, kad bi imao takvu sposobnost, onda prije svega molio za sebe. Ali to nije razuvjerilo njegova prijatelja, koji mu je odgovorio da je u snu imao viđenje i čuo riječi: „Idi k biskupu Augustinu i neka on položi ruke na tvojega bolesnog rođaka i bit će ozdravljen.“^[3] Te su proročke riječi konačno uvjerile Augustina da moli za tog bolesnika. Kad je položio ruke na njega, on je ozdravio.

Tri godine prije svoje smrti Augustin je spoznao koliko se je promijenio u svojim razmišljanjima o nizu stvari otkad je postao kršćanin. Želeći ostaviti jasno nasljeđe, napisao je knjigu Poricanja, u kojoj je povukao mnoge svoje ranije tvrdnje. Jedna je od tih pogrešnih tvrdnja bila da Bog više ne čini čudesa. Njegovo je vlastito iskustvo ozdravljenja promijenilo njegovo mišljenje, kao i činjenica da se je u njegovu gradu dogodilo toliko ozdravljenja da ih nije mogao izbrojiti.^[4]

Ta promjena u Augustinovu razmišljanju pokazuje kakva je zbrka vladala u njegovu vremenu. Većina svećenika više nije poticala ljude da mole za ozdravljenje, ali je Augustina promijenilo njegovo iskustvo te se vratio na početke Crkve. Također je ustvrdio da „ne prima danas svatko na koga se polože ruke u krštenju Duha Svetoga da bi govorio u jezicima … a ako su se te stvari nekoć događale, jasno je da su kasnije nestale“^[5].

To nas upućuje na sumnju da je nestanak službe ozdravljanja povezan s nerazumijevanjem krštenja u Duhu Svetome i darova Duha – kao što su proroštvo i ozdravljanje. Bez snage Duha može se jedino očekivati da karizme Duha također izblijede iz povijesti…

[1] Sv. Augustin: O državi Božjoj, 450.

[2] Sv. Augustin: O državi Božjoj, 445.

[3] Possidius: Life of St. Augustine, 29, u Early Christian Biographies (1952.), citirano prema Kelsey: Psychology, 111.

[4] Kelsey: Psychology, 146.

[5] S. Augustini, Retractationum I. 13. 7, u Patrologiae Latinae 32 (1877), cols. 604 – 605, u Kelsey: Psychology, 146.

Nastavak teksta možete pročitati u knjizi „Umalo ugašena milost“ autora Francisa MacNutta. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.