Osobni razvoj

SAVJETI ZA NADZIRANJE AGRESIVNOSTI // Aleteia: Jeste li agresivni? (Ili poznajete nekoga takvoga?) Evo kako si možete pomoći! Nije lako priznati da reagiramo agresivno ili da nekada želimo da naši bližnji pate

Aleteia: Jeste li agresivni? (Ili poznajte nekoga takvoga?) Evo kako si možete pomoći!

Više puta, svjesno ili nesvjesno, svi smo nekomu koga volimo prouzročili patnju. Zacijelo smo više puta planuli i vikali na djecu ili rekli neugodne riječi suprugu ili supruzi. To bi nam se još oprostilo, ali nekad smo zbilja htjeli svojim riječima i činima koga povrijediti; htjeli smo da se malo osjeća loše, iako nam je, jasno, čim smo se smirili i o svemu razmislili, bilo žao.


Savjeti za one koji naginju agresivnosti ali to ne žele i žele se promijeniti

„S vremena na vrijeme sve nas ponesu osjećaji. Stoga, umjesto da imamo osjećaj krivnje, bolje da te situacije iskoristimo za promjene”

Nije lako priznati da imamo takve namjere. Jer ako koga volimo, možemo li zbilja htjeti da on/a pati? To se ne čini moguće, ali sasvim je prirodno i univerzalno. S vremena na vrijeme sve nas ponesu osjećaji. Stoga, umjesto da gubimo vrijeme i snagu na osjećaj krivnje, bolje da te situacije iskoristimo da započnemo promjene.

Mnogo je vremena i pažnje posvećeno potrebama žrtava nasilja. Ako nam se što dogodi, lako ćemo naći mnoštvo informacija o tome kako da se nosimo s tim i što trebamo učiniti, bilo to u psihološkoj ili pravnoj sferi. Očito je da je nasilje ozbiljan problem i potrebno je osvještavati javnost o tome. Međutim ne postoje savjeti za ljude koji naginju agresivnosti ili bi mogli postati nasilni ali to ne žele i žele se promijeniti.

Ako vam se čini da ste jedan od njih, evo nekoliko savjeta za vas.

Prvi korak: prihvatite činjenice kakve jesu

„Prihvaćanje nije toleriranje nasilničkog ponašanja nego priznanje sebi da je to stvarno stanje”

Prečesto se smatra da je prihvaćanje istovjetno toleriranju nasilničkog ponašanja, bilo da se radi o prihvaćanju vlastitog nasilja ili nasilja drugih. Zbog tog se radije opravdavamo nego da priznamo činjenice: „Bio sam izazvan, pa sam imao pravo reagirati.” Zatim mučimo sami sebe osjećajem krivnje, koji za posljedicu ima negativan doživljaj sebe, umjesto da, jednostavno, prihvatimo činjenično stanje.

Evo što znači prihvaćanje: priznanje sebi da je to stvarno stanje, bez inicijalne vrijednosne prosudbe. Ne samo da prihvaćanje ne znači negiranje situacije, već ju čini mogućom za objektivnu prosudbu. Pokušaji da se koje ponašanje ignorira, opravda ili osudi imaju suprotan učinak – umjesto da pomognu, oni dovode do unutarnjih konflikata te tako još smanjuju mogućnost nadzora nad agresivnim impulsima. Samo kada objektivno priznamo činjenicu da određeno ponašanje postoji, možemo poduzeti korake prema promjeni.

Drugi korak: pronađite uzroke i budite suosjećajni prema sebi

„Ako su vikanje, i uvrede i poniženje bili normalan način ophođenja u našoj obitelji kad smo odrastali, tad će slično ponašanje neizbježno izbiti na površinu kad se nađemo pod velikim stresom…”

Ponekada činimo loše stvari, ali to ne znači da smo loši ljudi (posebno ako, u kojem trenutku, pokušamo sagledati svoje ponašanje, kao što to sada činimo). Zato, umjesto da se osuđujemo, bilo bi dobro da pronađemo uzroke zašto se ponašamo onako kako se ponašamo. Možemo ih tražiti na dvama mjestima: u sadašnjosti i u prošlosti.

Promatranje sadašnjosti omogućuje nam da prepoznamo tzv. okidače koji pokreću naše nežaljeno ponašanje. Jasno, to ne znači skinuti odgovornost sa sebe i okriviti koga drugoga za naše vlastito ponašanje. Štoviše, prepoznavanje okidača pomaže nam da bolje razumijemo kako stvar funkcionira – naprimjer, shvatimo da loše reagiramo kada suprug/a umanjuje naša postignuća ili ružno govori o našim prijateljima i poznanicama. Tako možemo zaustaviti svoje reakcije prije nego dosegnu točku kada to više nije moguće.

Promatranje prošlosti pomaže nam otkriti kako su nas oblikovala naša najranija iskustva. Naprimjer, smeta nam kad nam govore što trebamo činiti jer je majka, dok smo bili mali, stalno naređivala nama djeci i nije se obazirala na naše potrebe. Slične situacije uzrokuju slične osjećaje, ali oni više nisu opravdani, jer više nismo ugroženi onom prvotnom situacijom koja je do njih dovela. Naša rana iskustva također mogu uzrokovati naše reakcije u sadašnjosti. Ako je vikanje bio način na koji su se problemi i razmirice rješavali u našoj obitelji kad smo odrastali, a uvrede i poniženje bili normalan način ophođenja, tad će slično ponašanje neizbježno izbiti na površinu kad se nađemo pod velikim stresom, a što često bude suprotno od onog što bismo željeli.

Kada razumijemo da naše reakcije nisu posljedica pojavnosti, već toga što nismo bili u mogućnosti naučiti i usvojiti prihvaćene oblike ponašanja, velik dio problema je već riješen. Tada samo još moramo otkriti i usvojiti nove načine rješavanja tih situacija, da oni nadomjeste stare oblike ponašanja.

Treći korak: pronađite načine koji vam pomažu nositi se s problemom sustavno

„Ponekad je od velike pomoći imati plan za kriznu situaciju, npr. izbivanje iz sobe ili kuće tako dugo dok su emocije snažne…”

U toj fazi moramo poraditi na dvjema stvarima. Prva stvar su odnosi. Važno je naučiti kako izraziti osjećaje, potrebe i očekivanja konstruktivno, jasno i izravno, a pritom ne povrijediti druge ljude. U tome može pomoći tečaj komuniciranja.

Ponekad je od velike pomoći imati plan za kriznu situaciju. To može biti, naprimjer, izbivanje iz sobe ili kuće tako dugo dok su emocije snažne i kad se čini nemogućim ili veoma teškim potisnuti svoju agresiju. Nastavak razgovora u toj situaciji uglavnom ne vodi nikamo. Bolje je prvo se ohladiti i odmaknuti od situacije, tako da se možemo vratiti problemu kasnije, kad smo smireniji, ako je to još uvijek potrebno.

„Važno je razviti sposobnost redovita nadziranja svojih osjećaja. Za to je važno imati neke aktivnosti u kojima uživamo”

Druga stvar kojom se moramo pozabaviti jest briga za naše emocionalno stanje svakog dana. Važno je shvatiti da srdžba nikada ne naraste od nula do deset u nekoliko minuta. Prvo dolazi iritiranost, onda ljutnja, a potom bijes postaje sve jači i jači. S vremenom to može postati gnjev toliko snažan da dovodi do agresivnosti. U toj fazi nadzor više nije moguć. Dakle, ako eksplodiramo kao barut, to može značiti da smo akumulirali negativne osjećaje i da nemamo sustavan način na koji ih se možemo riješiti.

Dakle, kada radimo na ublažavanju svojih agresivnih reakcija, važno je razviti sposobnost redovita nadziranja svojih osjećaja. Za to je važno imati neke aktivnosti u kojima uživamo i koje nas opuštaju.

„Trebamo pronaći neke misli ili vježbe koje nas smiruju. Recimo, ‘diši duboko’, ‘smiri se’…”

K tomu bi bilo dobro poraditi na unutarnjem monologu koji će nas opuštati u mučnim trenutcima. Kako to činiti? Svakako u neutralnoj situaciji, kad se osjećamo opušteni i imamo nekoliko minuta za razmišljanje, trebamo pronaći neke misli ili vježbe koje nas smiruju. Recimo, „diši duboko”, „smiri se, sve je u redu”. Možda je dobro da ih i zapišemo. Ako si ponavljamo takve izraze kad smo smireni, velika je vjerojatnost da će nam oni pomoći u napetim situacijama.

Dobro bi bilo i redovito vježbati, bilo koje vježbe, jer to pomaže u smanjenju napetosti i razine stresa koji osjećamo.

Dok sve to činimo, važno je uočiti i cijeniti barem i malu promjenu u našem ponašanju!

Ako barem nešto od toga uspijemo provesti u djelo, vjerojatno ćemo znatno smanjiti agresivno ponašanje u svojim odnosima. Dok sve to činimo, važno je uočiti i cijeniti barem i malu promjenu u našem ponašanju.

Ne bismo trebali očekivati naglu preobrazbu. Nemojte zaboraviti da su naše loše navike u ponašanju trajale godinama i da će i za njihovu promjenu trebati više vremena. Nemojmo stavljati pritisak na sebe jer nam to neće pomoći da ostanemo smireni. To bi još samo pojačalo naš stres i negativne osjećaje. Za početak radije budite dobri prema sebi i ljudi koje volite jamačno će od toga imati koristi.

Izvor: Aleteia.org (preneseno s dopuštenjem); Book.hr

Autor:  Malgorzata Kwiecinska

Preveo Josip Sinjeri

Na vrh