Foto: Shutterstock
Mnoge obiteljske ‘bitke’ zapravo su uzrokovane stalnim nagomilavanjem naizgled malih, ali neriješenih problema…
Bolna je spoznaja da se prošlost ne mijenja. Za mnoge je to paralizirajuća istina. A za neke prilika da se događaji i osobe ostave ondje gdje im je izvor, te da se iz obilnog materijala prošlosti iščita kakva dragocjenost ili se naknadno obriše zalutala prašina.
Adolescencija – izazov i za roditelje i za djecu
Možemo slobodno ustvrditi da se prošlosti ne treba bojati već s njom surađivati, jer jedino što imamo na raspolaganju jest sadašnji trenutak. Odgojne ideje i postupci koje su gradile obiteljsku ravnotežu u prošlosti upravo se u razdoblju adolescencije mogu pokazati neadekvatnima.
Toga postanemo svjesni tek suočavajući se s problemima vezanim upravo za ovo razdoblja života, popraćena intenzivnim buđenjem seksualnosti, izlascima i različitim ‘problematičnim’ ponašanjima – od svakodnevnih prepirki oko ‘policijskog sata’ i pospremanja sobe do alkohola i droga, problema sa školskim uspjehom i organizacijom školskih obveza.
Nesretni tinejdžeri i nesretni roditelji
S buđenjem seksualnosti otvaraju se različita pitanja koja oni sami rješavaju u vršnjačkim druženjima, kako u virtualnom svijetu tako i u svijetu kafića, diskoteka i ostalih prostora rezerviranih za mlade. Čini se da za roditeljski savjet gotovo nema mjesta. Važno mi je istaknuti ovo ‘čini se’, jer uistinu često je to samo privid. U današnjem svijetu manipulacije roditelji se moraju izboriti za svijest da za njih uvijek ima mjesta. Ali ako ga oni sami ne stvore, sigurno neće njihov adolescent. On čini sve da izbjegne propovijedi i ‘razgovore’ sa svojim roditeljima ili drugim predstavnicima autoriteta.
Kako razgovarati s adolescentom?
Neki roditelji žele biti spremni na takve teme prije ulaska u to razdoblje. Čitaju i istražuju literaturu. Aktivni su na predavanjima te u zajednicama koje promoviraju odgovorno roditeljstvo. I oni nerijetko ostaju iznenađeni neobičnim ponašanjem svojih adolescenata i nemogućnošću uspješne komunikacije. Pri tome mislim na ono roditeljsko ‘ja mu stalno govorim, a on ništa ne čuje’.
I oni koji nikada ne pokucaju na terapeutska vrata, ali i oni koji kucaju na ta vrata tražeći pomoć, posjeduju snažan resurs. Samo oni angažiraniji u prevenciji možda su svjesniji tog resursa, a oni drugi ga tek moraju otkriti i probuditi. Riječ je o odnosu roditelj – dijete. On postoji. Nemoguće je da ga nema. I nije bitno kakav je bio u trenutku kada tražite pomoć, već kakav on može postati. U njega je potrebno odmah ulagati. Ovdje i sada.
O odgojnim metodama
Glasser, poznati psihijatar, autor realitetne terapije u svojoj knjizi „Nesretni tinejdžeri“ tvrdi da je snaga odnosa jedina kontrola nad našom djecom. On tvrdi da kada prestanemo kontrolirati svoje dijete, dobivamo toliko željenu kontrolu. Ali kako prestati kontrolirati svoje dijete kada nam je prirodni (čitaj: naučeni) impuls da suočeni s ‘bezobrazlukom’ i ‘bahatim odgovorima’ pribjegavamo metodama koje ponašanje djece mora pod svaku cijenu promijeniti.
Pogledajmo što se događa u tom bolnom izazovu da se ponovno preuzme i pojača uloga roditelja kao odgajatelja. Krećemo od jednostavnog i blagog upozoravanja, a onda kada vidimo da nema utjecaja počinjemo se vrijeđati i dizati ton glasa. Na kraju sve zabranimo i prestanemo razgovarati. Razgovor završi poznatim ‘dok si pod mojim krovom, bit će kako ja kažem’. Sve je više pritisaka, a situacija je bolnija i za djecu i za roditelje. Nesretni jedni, nesretni drugi.
Možemo kontrolirati samo svoje ponašanje
Teško je prihvatiti činjenicu da pred sobom već imamo mladog čovjeka koji izrastao u osobu odgovornu za darovanu mu slobodu, da je proces odgoja na neki način završen. Puno je literature napisano o komunikaciji između roditelja i djece. Čini mi se veoma korisnim ono, što neki autori svrstavaju među pretpostavkama dobre komunikacije: biti spreman prihvatiti drugoga i gospodariti svojim mislima i osjećajima. Upoznavanjem nas samih možemo se distancirati od nekih misli i osjećaja i vidjeti koja nam ponašanja ne pomažu, što nas to udaljava od djece, što moramo zamijeniti drugačijim i konstruktivnijim ponašanjem.
Ako vidite da vam vikanje, ucjenjivanje, kritiziranje, nagovaranje i raspravljanje ne pomaže, jednostavno to prestanite činiti. Da biste aktivirali komunikacijsku vještinu slušanja, sjetite se da ste i vi bili u tim godinama te evocirajte ono što je vama pomagalo. Uvidjet ćete da vam je najvažnije bilo ono što čini dobar odnos (ili one pretpostavke komunikacije) – biti saslušan, shvaćen i utješen. Vrijedi obostrano.
Obiteljski forumi
S obzirom da je ipak riječ o svojevrsnom generacijskom jazu, mnogim roditeljima adolescenata koristi savjet organiziranja „obiteljskih foruma“, specijaliziranih za ‘teže’ životne situacije. Dobar je savjet, također, taj oblik razgovora vezati uz obiteljsku molitvu, tako da forum ne prođe bez Božjeg blagoslova. „Obiteljski forum“ zapravo je vještina razgovora i rješavanja problema Za njega treba organizirati mjesto i vrijeme i osigurati prisutnost svih članova.
Svi moraju moći reći što misle, ali ne na način da se „obiteljski forum“ pretvori u ‘obiteljsko bojno polje’ gdje su članovi obitelji okupirani definiranjem vlastitih pozicija; kada u napad, a kada u obranu. Mnoge ‘bitke’ u obitelji zapravo su uzrokovana stalnim nagomilavanjem naizgled malih, ali neriješenih problema. I zato osigurati vrijeme i mjesto za tjedne razgovore bez popratnih ‘kućnih ljubimaca’ kao što su televizor i računalo, može biti od presudne važnosti za rješavanje mnogih problema.
Rješavanje problema ima nekoliko koraka: postavljanje ciljeva, prezentiranje i primanje informacija, prezentiranje rješenja i evaluacija mogućih rješenja, postavljanje argumenata za i protiv, te na kraju – evaluacija mogućih posljedica.
Autor: Martina Šimunić (Laudato Tv)
Priredila: Gabriela Jurković (Book.hr)
