Foto: Shutterstock

Ove nedjelje, u maloj crkvi je vladalo uzbuđenje. U dvorani nije bilo ni jedne osobe koja se nije sjećala što se dogodilo prošlog tjedna. Prije dva mjeseca, majka jedne od žena iz zajednice uputila se iz Armenije k svojoj kćerki u Ameriku. Od onda se od nje nije čulo ni glasa, i kći je bila u panici. Kad se crkva počela moliti za njezin slučaj, suprug tete Estere, tetak Georg Stepanian, iznenada je ustao i otišao do vrata. Dugo vremena je stajao tamo, bludeći pogledom niz cestu kao da je vidio daleke obzore. Konačno je progovorio. „Tvoja je majka dobro“, rekao je. „Za tri dana doći će u Los Angeles“.

Tri dana kasnije, starica je doputovala.

Zbog toga je i danas očekivanje bilo veliko, svatko se pitao na koji će se način očitovati Gospodinov blagoslov. Možda će netko biti iscijeljen. Možda će netko dobiti viziju…

Dok sam razmišljao o tome, počelo se događati nešto čudno – ne nekom drugom, nego meni.

„Demos je primio Duha!”

Sjedeći tamo otraga na klupi s drugim dječacima, osjetio sam kao da se nešto poput teškog vunenog pokrivača spustilo na moja ramena. Zaprepašten, osvrnuo sam se unaokolo, ali nitko me nije dotakao. Pokušao sam pokrenuti svoje ruke, ali one su naišle na otpor, kao da sam ih micao pod vodom.

Iznenada mi se donja vilica počela tresti kao da se trese od hladnoće, iako je „pokrivač“ bio topao. Stražnji mišići u mom grlu napeli su se. Osjetio sam iznenadnu čežnju da kažem Isusu da ga ljubim, ali kad sam otvorio usta da to izgovorim, potekle su riječi koje nisam razumio. Znao sam da nisu armenske, ni španjolske, ni engleske, ali su se jednostavno izlijevale iz mene kao da sam ih govorio cijelog života. Okrenuo sam se dječaku do sebe – on je bio upravo zabezeknut.

„Demos je primio Duha!“ uzviknuo je, i svi su se ljudi u crkvi okrenuli. Netko me je nešto pitao, ali, iako sam ga savršeno razumio, mogao sam odgovoriti jedino žuborećim, radosnim novim zvucima. Cijela Crkva počela je pjevati i slaviti Boga u oduševljenju, dok sam ja proslavljao Gospodina na svojem novom jeziku.

Čak i satima poslije, vozeći se kući u automobilu, svatko tko me je nešto pitao, dobio je odgovor na tom jeziku. Otišao sam gore u svoju sobu i zatvorio vrata a ekstatički nerazumljivi slogovi još su uvijek izvirali iz mene. Obukao sam pidžamu i ugasio svjetlo. U tom trenutku, osjećaj Gospodinove prisutnosti zapljusnuo me jače nego ikada.

Glas koji sam odmah prepoznao

Bilo je to kao da je nevidljivi plašt, koji je ostao na mojim ramenima cijelu večer, postao nepodnošljivo težak – iako ne i neugodan. Pao sam na pod i ležao tamo na sagu savršeno bespomoćan, nemoćan da se dignem i uđem u krevet. Taj doživljaj nije bio zastrašujući, nego blagotvoran i osvježujući – kao onaj naročiti upravo prije nego što čovjek padne u dubok san.

Dok sam ležao tamo u svojoj sobi, vrijeme je poprimilo kvalitetu vječnosti. I u toj vječnosti čuo sam glas. Bio je to glas koji sam odmah prepoznao jer sam ga često slušao u svojoj zelenoj katedrali daleko u polju.

Demose, možeš li sjesti? upitao je.

Pokušao sam, ali je bilo uzalud. Neka nevjerojatno snažna, a ipak neograničeno blaga sila držala me na mjestu. Znao sam da sam jak dječak – ne toliko snažan kao Aram Mushegan, ali zaista vrlo čvrst za trinaestogodišnjaka. Ipak u mojim mišićima nije bilo više snage nego što ima u mišićima tek rođena teleta.

Glas je ponovno progovarao. Demose, hoćeš li ikada opet sumnjati u moju silu?

„Ne, Gospodine Isuse.“

Pitanje je bilo ponovljeno tri puta. Tri puta sam odgovorio. Tada, odjedanput, sila koja je bila svuda oko mene, kao da se nalazila i u meni.

Pročuo sam!

Osjetio sam talasanje nadljudske energije – kao da mogu lebdeći izletjeti iz kuće i zaploviti prema nebu u Božjoj sili. Osjećao sam kao da mogu na zemlju gledati s visine, iz Božje perspektive, vidjeti sve ljudske potrebe s blagotvorne visine, shvaćajući da su moje već zadovoljene njegovom intervencijom. Cijelo to vrijeme, on je šaptao mom srcu: Demose, sila je nasljedno pravo svakog kršćanina. Primi silu, Demose.

Iznenada, bila je zora. Čuo sam kosove iz dvorišta.

Sjeo sam sa zaprepaštenjem. Čuo sam, što? Prošle su mnoge godine od kada sam čuo pjev ptica.

Skočio sam na noge, osjećajući se predivno zdrav i živ i uletio u svoju odjeću. (…)

Iz knjige J. i E. Sherrill „Najsretniji ljudi na svijetu”. Do nedjelje, 15. srpnja, knjigu možete nabaviti po sniženoj cijeni od 56 kuna (redovna cijena iznosi 80 kuna). Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Posebna pogodnost za sve naše kupce: poštarina za narudžbu u vrijednosti do 200 kn iznosi svega 10 kn dok je za narudžbu iznad 200 kn besplatna!