Foto: Shutterstock
Sve više sam uvjeren da postoje samo dva načina života: (1) vjerovati Bogu i živjeti u pokornosti njegovoj volji i njegovoj vladavini, ili ) pokušati sam sebi biti Bog. Malo je toga između ova načina života. Kao grešnici, čini se da smo bolji u ovom drugom načinu, a ne u prvom! Takva duhovna dinamika pogađa u središte roditeljstva. Uspješno roditeljstvo je ispravan, Bogom određeni gubitak kontrole. Cilj roditeljstva je razumijevanje svoje uloge u tom poslu. Cilj roditeljstva je odgojiti djecu koja su nekoć bila potpuno ovisna o nama, da budu neovisni, zreli ljudi, koji će svoj oslonac imati u Kristu i koji će u ispravnoj povezanosti s kršćanskom zajednicom moći stajati na vlastitim nogama. U ranim godinama roditeljstva mi smo svu kontrolu imali u svojim rukama, i iako smo se žalili kako je sve to jako stresno, neizmjerno nam se sviđala ta moć koju smo posjedovali!
Što je cilj roditeljstva?
Osim spontanih tjelesnih funkcija, dojenče vrlo malo toga bira samo. Mi biramo što će jesti, kada će spavati, kako će izgledati njegove tjelesne aktivnosti, što će gledati i slušati, kamo će ići, tko će biti njegovi prijatelji, i mogli bismo nabrajati u nedogled. Međutim, istina je da naša djeca od prvog dana rastu neovisno. Beba koja se do malo prije sama nije mogla ni okrenuti, sada može otpuzati do kupaonice bez našeg dopuštenja i odmotati čitavu rolu toaletnog papira! Ovo će dijete uskoro iz kuće odlaziti automobilom na mjesta koja su prilično daleko od roditeljskog dometa. To nas pogađa. Mi očekujemo da će naša djeca biti poput nas. Ja volim sport, uvijek sam se bavio sportom u školi i volim gledati sport. Sjećam se kada je moj najstariji sin Justin prvi put rekao da ne želi sa mnom gledati nogometnu utakmicu. Što? Ne voliš nogomet? Poželio sam kazati: „Ne može to tako! Odgojio sam te da budeš zaljubljenik i navijač! Zar ne želiš biti poput mene?“
Ili, sjećam se kada je moja kćer Nicole prvi put rekla da ne voli maslac od kikirikija. To je bilo kao da je rekla da ne voli Božić ljetovanje. Gotovo se činilo da je u tome nešto teološki neispravno! Odlučio sam uvjeriti je da maslac od kikirikija odličan. Prije nego napusti ovu kuću imat će duboku i trajnu predanost tom namazu od kikirikija! Koliko roditelja ima koji se bore sa odabirom prijatelja svoje djece? Da, odabir prijatelja s kojima će se družiti ozbiljna je stvar, ali to je također jedan period u kome svom djetetu na njegovom putu ka zrelosti predajemo kontrolu. Cilj roditeljstva nije zadržati čvrstu kontrolu nad svojom djecom u pokušaju da zagarantiramo njihovu sigurnost, a sebi sačuvamo zdrav razum. Samo Bog može kontrolirati na takav način. Cilj je dopustiti njemu da nas upotrijebi da svojoj djeci pomognemo da usvoje zrelu samokontrolu kroz principe iz Riječi i da im dopustimo da vježbaju i da šire svoj krug odabira, kontrole i neovisnosti.
„Umjesto da trenutke borbe vidimo kao Bogom dana otvorena vrata, mi ćemo na njih gledati kao na frustrirajuće, razočaravajuće smetnje…“
Često razgovaram s roditeljima koji žele vratiti vrijeme. Oni misle da je jedina nada vratiti se u one prošle dane potpune kontrole. Oni se prema svom tinejdžeru pokušavaju odnositi kao prema malom djetetu. Pretvaraju se u zatvorske čuvare i zaboravljaju toj djeci predstaviti Evanđelje koje je jedina nada u tim odlučujućim trenucima borbe. Od vitalne je važnosti u takvim trenucima sjetiti se istina Evanđelja: Prvo, nema situacije koja nije „pod kontrolom“ jer je Bog Kristu „sve podložio pod noga, a njega dade za glavu nad svim u Crkvi“ (Ef 1,22). Drugo, ne samo da je situacija pod kontrolom, već je i Bog na djelu da učini dobro kako je i obećao (Rim 8,28). I zato ja ne moram kontrolirati svaku želju, misao i aktivnost svog tinejdžera. U svakoj situaciji on je pod Kristovom kontrolom i On će učiniti ono što ja ne mogu.
Treće, moram znati da cilj mog roditeljstva nije da svoje dijete oblikujem na svoju sliku, već da djelujem tako da se ono preobličava u Kristov lik! Moj cilj nije klonirati moj ukus, moje mišljenje i moje navike u mojoj djeci. Ja ne tražim u njima svoj lik; ja čeznem vidjeti Krista. Ne možemo razmišljati o tinejdžerskim godinama, sa svom zbrkom i borbama koje one donose, ako iskreno ne sagledamo što mi kao roditelji donosimo u tu borbu. Ako u našim srcima vladaju komfor, poštovanje, zahvalnost, uspjeh i kontrola, tada ćemo nesvjesno od naših tinejdžera tražiti da ispunjavaju naša očekivanja umjesto da im pomažemo u njihovim duhovnim potrebama. Umjesto da trenutke borbe vidimo kao Bogom dana otvorena vrata, mi ćemo na njih gledati kao na frustrirajuće, razočaravajuće smetnje i iskusit ćemo srdžbu koja će rasti u nama protiv vlastite djece kojoj smo dani da im pomažemo.
Ulomak iz knjige „Vrijeme velikih mogućnosti“ autora Paula Davida Trippa. Više o knjizi možete saznati ovdje.
