RIJEČ ZA TEBE – Olako osuđivanje drugoga Potreban je veliki trud da kuću držimo čistom i urednom. A za svega nekoliko minuta možemo u toj istoj kući napraviti tako veliki nered i sve zaprljati

Foto: Pixabay

Jednom sam prolazio ulicom i susreo jednu osobu koju površno poznajem. Izmijenili smo nekoliko riječi, ništa posebno, i nakon toga se pozdravili i svatko je krenuo svojim putem. No, tada su mi počele dolaziti razne misli u vezi te osobe. Pomislio sam: „Gledaj kako glumi ljubaznost, a znam da okolo priča negativno o svećenicima!“ No, tada sam se posramio jer tko sam ja da tako olako donosim sudove. I uistinu, poslije sam saznao da ta osoba nosi svoje rane iz djetinjstva kada ju je jedan svećenik krivo opomenuo na misi da ne priča. To je u njoj ostavilo tolike traume, da se je bojala nastupati pred mnoštvom da o njoj ne donesu negativni sud.

Kad bi bilo barem malo više strpljivosti i otvorenijeg srca, cijenili bi tada svoje riječi i misli kao bogatstvo koje ne bi htjeli tako lako prosuti iz naše duše

Koliko puta mi ne znamo tko što nosi u sebi, svoje terete i kako olako donosimo sudove i još više ukopavamo ljude u njihove muke. Kad bi bilo barem malo više strpljivosti i otvorenijeg srca, cijenili bi tada svoje riječi i misli kao bogatstvo koje ne bi htjeli tako lako prosuti iz naše duše.

Potreban je veliki trud da kuću držimo čistom i urednom. A za svega nekoliko minuta možemo u toj istoj kući napraviti tako veliki nered i sve zaprljati.

U našem samostanu sam nedavno ušao u hodnik u kojem je bio u doslovnom smislu riječi veliki oblak prašine. Naime, netko je ostavio otvorena vrata koji povezuje stari dio samostana gdje su radovi oko konstrukitivne obnove, i silni oblak prašine je u svega nekoliko sekundi zaprljao, ne samo pod, nego prozore, vrata, cvijeće… Sav trud čišćenja je propao i bio je potreban još dodatni napor da se očisti svaka pukotina i svaki rub. A da su ta vrata barem bila zatvorena… od ovoga spomenutoga ne bi se ništa dogodilo.

…olako zaprljamo svoju dušu jer otvaramo vrata osude, otvaramo vrata ogovaranja, vrata negativnim mislima

Eto, vidite tako je i s nama koji olako zaprljamo svoju dušu jer otvaramo vrata osude, otvaramo vrata ogovaranja, vrata negativnim mislima. Može čovjek reći: „Žao mi je!“ Ali to nije dovoljno. Potrebno je svako zrnce nečistoće i zrnce grijeha maknuti od sebe i to upravo po sakramentu ispovijedi, ali i iskrenom kajanju.

Nije dovoljno jedanput očistiti kuću, nego redovito, jer inače prašina, nečistoća se neprimjetno prikupljaju. I potreban je veliki posao i napor da sve opet sjaji.
Zato je potrebna redovitost i ustrajnost.

Nekada kada neki čovjek dobije puno milosti, đavao napada na čovjekov ponos da si umišlja da je nešto posebno i važno, za razliku od drugih ljudi. No, to je zamka koja neprimjetno ulazi u čovjeka i može se izgubiti milost

Treba doći do vlastite dubine. Potrebno je očistiti put prema nutrini. Dubina čovjekove duše je predivna jer je čista. To je zapravo naša jezgra od Boga stvorena. A što se nalazi u toj jezgri? Unutra na jedan otajstveni način prebiva Bog, jer smo od njega stvoreni. Tamo je najčišća ljubav koju čovjek ima. Zamislimo samo kako je to bilo kada su Adam i Eva još bili u Edenskom vrtu bez grijeha. Koji je to bio sklad i povezanost sa Bogom. A još više taj sklad nam pokazuje Blažena Djevica Marija koja je izuzeta od istočnog grijeha i Bezgrešno začeta.

Svijest da Bog prebiva u meni i iskustvo milosti potiče na čežnju da ne izgubimo tu povezanost s nebom. No, đavao to zna i zato nam to želi oduzeti. Traži gdje smo slabi. Nekada kada neki čovjek dobije puno milosti, đavao napada na čovjekov ponos da si umišlja da je nešto posebno i važno, za razliku od drugih ljudi. No, to je zamka koja neprimjetno ulazi u čovjeka i može se izgubiti milost, ako se dadnemo prevariti od zloga. Zato je važno biti budan, voditi redovito duhovnu brigu o sebi, zato je važna zajednica, duhovnik, čitanje Božji Riječi, a vrhunac svega sveta misa.

Svi smo ranjeni i potrebni Božjeg iscjeljenja

Sjetimo se da zapuštanje svoje duše vodi do duhovnih bolesti i poteškoća, koje se znaju manifestirati i na tijelu. Potrebno je to liječiti. Važna je osobna odluka: „Želim ozdraviti! Želim biti Božji!“ Drugi korak je iskreno kajanje. A onda ispovijed koja priprema dušu i za sakramenat bolesničkog pomazanja. Ovaj sakramenat je zato toliko dragocjeni dar koji svatko od nas dobro je da primi s vremena na vrijeme. Svi smo ranjeni i potrebni Božjeg iscjeljenja.

Antonio Mario Čirko, Facebook; Book.hr