Foto: Shutterstock
Nedugo nakon obraćenja počele su mi se javljati misli o posvećenom životu. Mislila sam da je to normalno svim obraćenim vjernicima i da će ubrzo proći…
Hvaljen Isus i Marija!
Molim Vas za pomoć. Trideset i pet mi je godina. Prije nešto više od dvije godine obratila sam se i upoznala živog Isusa! Ne moram Vam ni govoriti o promjenama koje su uslijedile. Napustila sam dugogodišnju vezu, društvo i u čistoći započela novi život s Gospodinom.
Svijet mi više ne predstavlja ništa. Nedugo nakon obraćenja počele su mi se javljati misli o posvećenom životu. Mislila sam da je to normalno svim obraćenim vjernicima i da će ubrzo proći, ali to me muči već više od jedne i pol godine. Razmišljam o tome svaki dan. Nakon dužeg perioda, zaključila sam da to možda ipak nije za mene, primirila se na par dana i onda se misli ponovo počnu javljati.
Moram priznati da sam već umorna od toga. Definitivno sam odabrala neženstvo i s te strane nemam nikakvih prepreka. Moja Obitelj ne živi u vjeri, tako da s njihove strane nailazim na veliko neodobravanje. Prijatelji koji su ostali uz mene nakon obraćenja jednostavno ne shvaćaju moje nedoumice, jer im je nevjerojatno da bi se ‘normalna osoba’ mogla odlučiti na nešto tako.
Nedavno sam bila u posjetu jednom klauzurnom samostanu i bilo je prekrasno. Te redovnice svakim pokretom slave i štuju Gospodina. Divno ih je gledati iza onih rešetaka, jer s one je strane uistinu prava sloboda. Tada mi se javila tolika bol u srcu. da sam jedva ostala pribrana među njima. Osjetila sam da nisam dostojna ući unutra, da ne ljubim Gospodina kao one, da ne posjedujem tu svetost.
Bojim se da ću Ga razočarati, da ću se, ako uđem, predomisliti, napustiti red… Takve me misli proganjaju. Smatram da bih u pravom pozivu trebala osjećati neizrecivu ljubav, a ne strah. Ako su to samo kušnje, nije mi jasno zašto to toliko dugo traje? Unaprijed Vam zahvaljujem na odgovoru.
K. K.
Odgovor:
Draga sestro u Kristu,
prema onome što ste napisali u svome pismu moguće je da Vas zaista Gospodin poziva da mu služite u redovničkom životu. Naravno, kako ste i sami napisali, čovjek mora biti oprezan prema eventualnom prolaznom zanosu, jednoj obraćeničkoj euforiji, međutim, to sad predugo traje da se čovjek ne zapita radi li se zaista o zvanju.
Suživot sa sestrama u zajednici
Moj savjet je – iskoristite mogućnost koju mnogi samostani danas imaju – provedite neko vrijeme u samostanu, u onoj zajednici koja Vas najviše zanima ili u nekoliko njih. Tako ćete najbolje vidjeti je li to to, a imat ćete i povratnu informaciju od sestara o tome kako se slažete s karizmom i unutarnjim životom zajednice.
„Nitko nije dostojan Božjeg poziva”
Što se tiče ‘nedostojnosti’ ne dajte se time zaustaviti, ako imate zvanje, takve misli su napasti koje Vas nepotrebno mogu odvratiti od ostvarenja zvanja. Nitko nije dostojan Božjeg poziva, Bog ga daje kao dar grešnim ljudima i kroz taj poziv oblikuje čovjeka, posvećuje ga. To je rast koji uz uspone i padove traje cijeli život.
Bog očekuje da živimo i radimo za Njegovu slavu
Jedna od prednosti ove mogućnosti da provedete neko vrijeme u samostanu je i ta da vidite kakvih nas sve unutra ima. Pa ipak Bog nas drži takve kakve jesmo i očekuje da živimo i radimo za Njegovu slavu i od Njegove ljubavi i milosrđa. Ima u samostanu osoba koje su postigle i visok stupanj svetosti i Vi ste vjerojatno sreli neke od njih, ima i onih koji misle da jesu, ima i onih za koje drugi misle da jesu, ima onih koji znaju da nisu ali se bore i polako rastu u milosti i ljubavi.
On nas nikada ne ostavlja same
Ne dajte se time zbuniti. Svetost najčešće ne piše nikome na čelu i nitko, kolikogod bio svet dok hoda na ovoj zemlji nije prestao biti i grešnik. Zato, ne dajte se obeshrabriti bilo kakvim mislima o svojoj nedostojnosti. Ako Vam Bog daje dar zvanja prihvatite ga kao što i jest – nezasluženi dar i budite hrabri – odazovite se, krenite i pouzdajte se u ljubav Onoga koji Vas neće nikad ostaviti samu.
Želim Vam Božji blagoslov i snagu i jasnoću u odlukama,
M. Berislava Grabovac
Autor: (Laudato.hr)
