Duhovnost

RAZMIŠLJANJE GILBERTA KEITHA CHESTERTONA

Duhovnost bez religioznosti? „Ja sam duhovan, ali nisam religiozan.“ Svaki je vjernik barem jednom čuo te riječi, nakon kojih slijedi nešto poput: „Obredi su umjetni i iskvareni.“ Takvo se razmišljanje nekada naziva spiritualizmom ili duhovnjaštvom i to je nešto što je G. K. Chesterton, engleski pisac i obraćenik na katolicizam, sjajno raskrinkao na nekoliko mjesta

Duhovnost bez religioznosti?

„Ja sam duhovan, ali nisam religiozan.“ Svaki je vjernik barem jednom čuo te riječi, nakon kojih slijedi nešto poput: „Obredi su umjetni i iskvareni.“ Takvo se razmišljanje nekada naziva spiritualizmom ili duhovnjaštvom i to je nešto što je G. K. Chesterton, engleski pisac i obraćenik na katolicizam, sjajno raskrinkao na nekoliko mjesta, tvrdeći da svaki autentičan izraz duhovnosti zahtijeva neku vrstu rituala.
Ovo što slijedi zamišljeni je razgovor između Chestertona i spiritualista (duhovnjaka), koji se uglavnom sastoji od Chestertonovih riječi iz njegova eseja Božić i esteti, a koji se nalazi u njegovu djelu Heretici. Dijelovi u navodnicima izvorno su Chestertonovi.


Ima li Bog kalendar?

Rastreseni Chesterton (G. K. C.) ulazi u sobu. Spiritualist (S) pruža mu ruku i oni se rukuju, a potom sjednu.

G. K. C.: Ispričavam se što kasnim.

S: Je li sve u redu? Izgledate kao da vam se je nešto dogodilo. Imate mrlju na čelu.

G. K. C.: To je samo pepeo.

S: Udarili ste se u dimnjak?

G. K. C: Danas je Pepelnica. Na Pepelnicu idem na misu i pepelim se.

S: Aha, vi ste vjernik.

G. K. C.: Jesam.

S: Ja sam duhovan, ali nisam religiozan. Poštujem duh, ali odbacujem obrede. To je moja vjera. (Ima naljepnicu na kojoj se jasno ističe riječ KOEGZISTENCIJA.)

G. K. C-: „Koja je dakle poteškoća s tzv. nedominacijskim religijama? One ispovijedaju da uključuju ono što je lijepo u svim vjerama, ali mnogima se čini da su preuzele sve ono što je dosadno u njima.“

S: Što to znači? To je poruka uključenosti, poziv na zajedništvo!

G. K. C.: „Sve boje pomiješane zajedno trebale bi dati čistu bijelu boju. No pomiješane zajedno u bilo kojem čovjeku stvaraju mulj, poput mnogih novih religija. Takva mješavina često je mnogo gora od bilo koje zasebne religije, čak i od štovanja božice Kali.“ (Sljedbenici božice Kali otimali su i ubijali žrtve u svojim religijskim obredima.)

S: Zar bi onda bilo bolje da vjerujem u Kali?

G. K. C.: Barem biste u nešto vjerovali.

S: Ja vjerujem u sve.

G. K. C.: Većina onih koji danas govore da vjeruju u sve zapravo hoće reći da ne vjeruju ni u što.

S: S dužnim poštovanjem, čelo vam je zamazano poput kakva pripadnika drevnih plemena. Ne mislite li da zbog vaše vjere izgledate poput budale?

G. K. C.: „Onaj tko vjeruje mora biti spreman ne samo biti mučenik, nego biti i budala za svoju vjeru. Apsurdno je reći da je čovjek spreman robijati i umrijeti zbog svojih uvjerenja ako nije spreman nositi vijenac oko svoje glave za njih.“

S: „Dakle, na Pepelnicu se posipate pepelom. U petak ćete, pretpostavljam, jesti ribu, kao da to ima ikakvu svezu s bilo čim. Zar zbilja mislite da Bog ima kalendar?“

G. K. C.: Mislim da čovjek ima kalendar i da mu je potreban.

S: Dakle treba vam kalendar da biste štovali Boga? A koja je njegova svrha zapravo? Kad želimo poučiti ljude znanosti, ne dajemo im kalendar, već ih učimo znanstvenoj istini, što je važno jer je korisno.

G. K. C.: Uistinu jest. Itekako podupirem znanost, ali ne iz same svrhovitosti. „… dok neljudi imaju sve što im je potrebno, stvari koje su uistinu ljudske postaju beskorisne.“

S: Ne, čekajte. Što je svrha bilo čega nego da bude korisno? Ja kažem da su obredi i forme beskorisni.

G. K. C.: Da, u tom se slažemo.

S: Oprostite, ali sad se osjećam pomalo zbunjeno. Sjedite ovdje sa zaprljanim čelom, a slažete se sa mnom da je religija beskorisna, što znači da je i Crkva beskorisna, kao i svi njezini obredi.

G. K. C.: Da, upravo tako. Ako zbilja postoji sveznajući, svemogući i svemoćni Bog, onda su i čovjek i zemlja beskorisni, osim ako slave njegovu veličinu.

S: Bog nije obredničar i rituali mu nisu potrebni.

G. K. C.: Ali čovjek jest i njemu su potrebni. „Obred je daleko stariji nego misao; jednostavniji je i neobuzdaniji od misli. Osjećaj da dopire do biti stvari ne samo da čovjeku omogućuje da izgovori određene stvari, nego mu i daje nagnuće da čini određene stvari … jer čovjek je bio ritualist i prije nego je progovorio.“

S: I ja sam čovjek, ali nikada nisam bio ritualist.

G. K. C.: Rukovali ste se sa mnom kad sam došao. Nije li to bio ritual? Nosite kravatu. Nije li i to ritual?

S: To što nosim kravatu, ne dokazuje ništa. Nošenje kravate također je beskorisno.

Razum je ograničen, a vjera je beskrajna

G. K. C.: Zamislite sve ljude koji prihvaćaju beskorisne rituale. Zamislite sve ljude koji se okupljaju zajedno da bi činili sve te beskorisne stvari zajedno. Ako želimo pridobiti ljude za svoju stvar, takve beskorisne stvari bit će savršene za to.

S: Ljude se dovodi Kristu po vrijednostima Kristova učenja. Naprimjer, izgradi se bolnica, što je nadahnuto Kristovom skrbi za bolesnike. Postavi se pumpa za vodu jer je Krist rekao da treba služiti siromasima. To je racionalno. Obred nije racionalan, on je manje vrijedan jer je neracionalan.

G. K. C.: „… sve što je racionalno, uvijek je zahtjevno za laički um. Ali iracionalne stvari svatko može razumjeti. Zato je religija nastala tako rano i raširila se po svem svijetu, dok je znanost nastupila mnogo kasnije i uopće se nije proširila po svijetu.“

S: Niste li studirali fiziku? Ona je mnogo razumljivija od vaše metafizike.

G. K. C.: „Povijest neminovno potvrđuje činjenicu da misticizam ima najveću šansu da ga ljudi razumiju.“ Pokušajte evangelizirati dvadesetogodišnjaka zdravim razumom i shvatit ćete što to znači.

S: Kažete da zdrav razum ima ograničen doseg?

G. K. C.: Svakako. Zdrav razum je običan, a mlad čovjek želi biti dio nečega neobičnoga, što pronalazi u pričama o junačkim svetcima i raskajanim grešnicima. Ljudi koji žele umrijeti za vjeru, ali također biti budale prije toga. Ljudi koji žele imati pepeo na svojem čelu i vijenac na vratu. Obitelji koje mole prije jela u restauraciji i na javnom mjestu. Jednom riječju: ljepota. Ljepota naše vjere, koju nazivamo religijom. Za to ne možemo pridobiti ljude logikom, ali možemo sve obasjati svojim svjetlom.

S: To je samo marketing, on privlači pozornost, ali to je sve.

G. K. C.: Privlači pozornost prema Kristu. Dobro, kamo sreće da privlači pozornost na Krista. Dok kršćani sve manje drže do svojih vjerovanja i svetaca, sve više ljudi će se okretati materijalizmu, ateizmu i panteizmu. Ako se oduzme ono što je nadnaravno, ostaje samo ono nenaravno.

S: Jasno, jer tako je prirodno klanjati se i savijati koljena, ili postiti, ili se lupati u prsa i ponavljati: „Mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa!“

G. K. C.: O da, iznesite sve rituale koji nisu prirodni, ali nisu ni neprirodni. Oni su natprirodni.

S: To je skakanje kroz obruče u strahovitoj parodiji vjere.

G. K. C.: Što se tiče skakanja kroz obruče, kao što je rekao pisar Bartleby iz novele Hermana Melvillea: „Radije ne bih.“ A što se tiče strahovite parodije vjere, rekao bih sljedeće: „I kao što vjerovanje i mitologija proizvode ovaj strašni i energični život, tako će i taj strašni i energični život uvijek proizvoditi vjeru i mitologiju.“

Autor: John M. Howting III. (Aleteia.org; Book.hr)

Preveo Josip Sinjeri

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh