RAZMIŠLJANJE ČITATELJA Jedan je svećenik rekao da, prema broju stanovnika, psujemo najviše na svijetu… Damir Požar, čitatelj našega mjesečnika „Book“, poslao nam je svoje razmišljanje o tome koliko mi Hrvati zapravo psujemo, i kako se ta ružna navika sve lakše uvlači u sva područja našega života. Ostaje pitanje – može li se ona iskorijeniti i kako? Evo kako on o tome razmišlja…

Foto: Shutterstock

„Poštovani uredniče!

U Booku broj 113, iz svibnja 2019., na izravan način pišete o neuspjehu. Sada kada nas muči broj žrtava koronavirusa i potres u Zagrebu, možemo se zapitati ne svjedoči li Bog neuspjehu nas Hrvata? Na jednoj Misi u kapucinskoj crkvi u Osijeku, svećenik je rekao da psujemo najviše na svijetu, prema broju stanovnika, i da se grozi te ružne navike. Imamo li mi u Hrvatskoj ijedno mjesto, osim televizije, gdje se ne psuje? Postoji li u Hrvata bonton i znaju li roditelji da njihova djeca uče iz njihova primjera? Volio bih da se u osnovne škole opet uvede predmet Domaćinstvo. Govori se da uz psovku ide i ljubaznost. Čovjek koji psuje NIJE LJUBAZAN – to malo ljudi zna, i ne osvrćući se, psuju čak i na groblju.

Tečajevi za odvikavanje od psovanja

Nalazimo se u uskrsnom vremenu, a zbog pandemije ne možemo u crkve; no upravo ovo vrijeme moramo iskoristiti da se riješimo te ružne navike. Nije dovoljno to samo ispovjediti – psovanje moramo izbjegavati. U svakom većem gradu u Kanadi postoje tečajevi za odvikavanje od psovanja, poput onih za prestanak pušenja. Psovati znači ne cijeniti sugovornika, a time i samoga Boga. Jedino u tvorničkim pogonima, gdje bruje strojevi, ne čuje se govor, pa možda i psovka ako je bude.

I Majka Terezija je govorila o tome u Oslu. I što je dobro, ne treba trošiti puno energije kako ne bismo psovali – lakše je. Slušao sam jednu javnu osobu i rječnik koji koristi kada kritizira nekoga – svaka joj je druga riječ velika psovka. Kako to da mediji dopuštaju uvođenje psovke pod izlikom ‘izletjelo mu je’?

„Žao mi je ljudi koji kada psuju, još i povise ton“

Žao mi je živjeti u takvom društvu, žao mi je ljudi koji kada psuju, još i povise ton. Ne znaju što čine, truju društvo u kojemu se nalaze i ljute Boga. Rijetko to čine na televiziji, u banci, na sudu, u pošti ili u knjižnici, no zato svako druženje mora biti začinjeno tom lošom navikom primitivnog čovjeka. Ne vjerujem da već odveć nismo naljutili Boga, iako nam on svakog dana prašta.

Želim vam sretan Uskrs!“

Svjedočanstvo o obraćenju čovjeka koji je bio teški psovač možete pročitati ovdje.

Autor: Damir Požar; Book.hr