Foto: Shutterstock
Krajem sedmog razreda dobio sam duhovni poziv. Iako to još nisam shvaćao, znao sam da je od Duha Svetoga. Čudno sam se osjećao, jer kako bi Krist želio kraj sebe takvoga kao što sam ja – lošeg đaka, lošeg prijatelja, dječaka koji je „zaglibio“ već onda kada sam se još trebao igrati.
Book.hr: Luka, možeš li nam se predstaviti u nekoliko riječi?
Luka: Odrastao sam u tradicionalnoj katoličkoj obitelji. Na Svetu Misu smo išli blagdanima. Kada je moj brat krenuo na pripreme za svetu pričest, tada sam i ja morao svaku nedjelju na Misu. To mi se nije sviđalo pa smo se svaku nedjelju zbog toga svađali.
Počeo sam piti alkohol i pušiti travu… Primjećivali su me. To je „hranilo“ moj ego. Već u petom razredu bio sam „poznat“…
Moje djetinjstvo nije bilo lako. Školski dani bili su mi ispunjeni lošim stvarima. Bio sam jako loš đak. Jedan od onih koji dovode učitelje do ruba njihovih granica. Povodio sam se isključivo za lošim stvarima. Moje društvo je uvijek bilo problematično. Družio sam se sa starijima od sebe. Trebalo se – dokazati. Već u petom razredu počeo sam piti alkohol i pušiti travu. Problemi su se nizali jedan za drugim. Ali, meni se je to sviđalo. Sviđao mi se život u kojem su svi znali za mene. Primjećivali me. To je „hranilo“ moj ego. Već u petom razredu bio sam „poznat“. O, kako sam želio biti poznat! Makar i po svojoj ludosti. To sam na kraju i postao. Još i danas, iako više ne živim takvim životom, svi znaju za Luku i njegovo društvo koje je haralo tom koprivničkom školom.
A kad bi u glavi ta riječ utihnula, čuo bih ono što bi me sasvim slomilo: niškoristi, ološ, bezvrijedan
Krajem šestog razreda bio sam izbačen iz škole. Više nisam znao što bih. Morao sam krenuti u drugu školu u kojoj nije bilo mojeg društva. Novi ljudi, novi profesori, koji su samo znali da sam loš. Nisam znao kako ću dalje… Oko sebe i u sebi čuo sam samo jednu riječ: LOŠ. A kad bi u glavi ta riječ utihnula, čuo bih ono što bi me sasvim slomilo: niškoristi, ološ, bezvrijedan. Pa sam se pitao: „Tko sam ja? Jesam li na ovom svijetu uopće potreban?“
No, to ljeto Bog mi je na put poslao mog anđela čuvara. Ženu koja je doselila blizu mene. Imala je sina koji je bio godinu dana stariji od mene, tako da sam to ljeto provodio s njima. Svaki dan kada bih došao k njima, ona mi je govorila o Bogu. O Bogu o kojem sam tako malo znao. Uz igru naučio sam puno toga i uvijek ću joj biti zahvalan što mi je na tako miran i lijep način pokazala Pravi Put.
Kasnije sam postao svjestan da se Bog proslavio po toj krunici i da me po tom putu preobratio
Jednog poslijepodneva, kada sam bio na igralištu s njezinim sinom, vidjeli smo da hitna ulazi u njihovo dvorište. Uplašeni, potrčali smo do njihove kuće… Rekli su nam da je njegova mama imala moždani udar. Dan prije toga, dala mi je krunicu. Pogledao sam tu krunicu i nisam znao što bih s njom. Ali, ona kao da je sve znala. Na stolu mi je ostavila „upute“ kako moliti krunicu. Sve to je zapisala na račune, kao da je znala da neće moći biti uz mene.
Kasnije sam postao svjestan da se Bog proslavio po toj krunici i da me po tom putu preobratio.
Book: Obraćenje znači pokajanje, a naziva se i ponovnim uskrsnućem. Kada se to dogodilo tebi, u tvom životu?
Luka: Kad sam one jeseni krenuo u novu školu, bilo mi je jako teško. Sad sam morao sâm izabrati kojim ću putem nastaviti. Dobio sam priliku upoznati Boga. To je kao kad primiš nepoznatu oruku. Nakon toga stvarno nisam mogao nastaviti sa svojim „slavnim“ životom.
Neki su ostali uz mene, neke više nikada u životu nisam vidio
Odlučio sam se promijeniti. Odlučio sam slijediti Krista. Krajem sedmog razreda dobio sam duhovni poziv. Iako to još nisam shvaćao, znao sam da je od Duha Svetoga. Čudno sam se osjećao, jer kako bi Krist želio kraj sebe takvoga kao što sam ja – lošeg đaka, lošeg prijatelja, dječaka koji je „zaglibio“ već onda kada sam se još trebao igrati… Ali s vremenom sam shvatio da Bog daje snagu i rekao sam si: „Sve mogu u onome koji me jača.“
Svi su bili jako začuđeni, mislili su da je to još jedan moj hir. Moja obitelj je, zbog svih problema koje smo imali, to isto teže prihvaćala. Neki su ostali uz mene, neke više nikada u životu nisam vidio. Drago mi je da sam time spoznao tko su mi pravi prijatelji. Iako mi danas ponekad znaju reći da sam dosadan jer ih zovem na krunicu. J
Trebali bismo moliti našeg Gospodina da nam daruje Duha Svetoga, jer samo po Njemu možemo biti spašeni
Book.hr: Razgovaraš li s Bogom?
Luka: Naravno da razgovaram s Bogom; mislim da bi to svatko trebao. Kada razgovaram, razgovaram iz svog srca, a kroz molitvu mu zahvaljujem. Trebali bismo moliti našeg Gospodina da nam daruje Duha Svetoga, jer samo po Njemu možemo biti spašeni. Kada progledamo očima koje su ispunjene Duhom, shvatit ćemo da smo mi njegov hram na zemlji.
Book.hr: Nakon što si u srcu čuo: „Pođi za mnom!“ što se u tebi dogodilo?
Luka: Osjetio sam Duha Svetoga nakon što me moja susjeda upoznala s Bogom. Pravi poziv osjetio sam krajem osnovne škole, iako dugo nisam bio siguran zašto baš ja. Kušnje su bile velike, ali to je uvijek tako dok počneš vjerovati. Sotona te na bilo koji način želi odvratiti od toga. Ali znao sam i znam da svatko dobije križ onoliko težak koliko može podnijeti. Mi ga samo moramo zagrliti i prihvatiti. Kada ga prihvatimo, zavapimo Isusu u pomoć da bude s nama. Tada mu kažemo da ćemo nositi križ, ali neka On bude s nama. Bez Njega, sami svojim snagama – ne možemo ništa.
Odlučio sam biti franjevac, ali me zbog mojih loših ocjena nisu primili u sjemenište. Znao sam da je to samo kušnja, da je moj poziv presnažan da bih odustao. Zato sam otišao u sjemenište u Visoko. Iako nisam znao puno o fratrima, tamo sam, ubrzo, puno naučio. Sa svojih 16 godina znam da se želim predati i služiti, to je moj poziv. I osjetim da me na tom putu pokreće Duh Sveti.
Imam plan s prijateljima osnovati zajednicu u Koprivnici. Da radimo s mladima kojima treba pomoć, ali ne znaju gdje je tražiti. Mi znamo što prolaze, koje borbe imaju i zbog toga smatram da ćemo im znati „upaliti svjetlo“ u njihovu mraku
Book.hr: Na koji način bi se mlade moglo ponovno vratiti u Crkvu, da budu aktivni nositelji pastorala župe?
Luka: Imam plan s prijateljima osnovati zajednicu u Koprivnici. Da radimo s mladima kojima treba pomoć, ali ne znaju gdje je tražiti. Mi znamo što prolaze, koje borbe imaju i zbog toga smatram da ćemo ih znati dovesti na pravi put. Znat ćemo im „upaliti svjetlo“ u njihovu mraku.
Volio bih otići i u svoju školu, u kojoj još uvijek ima problema. Razgovarati s djecom. Objasniti im da su svi pozvani Bogu, to je ono što svatko mora znati. Isus želi sve nas, Marija želi sve nas jer smo mi njezina djeca. Isus nam je u svojoj zadnjoj rečenici, prije smrti na križu, ostavio svoju majku da nam bude Nebeska Majka. To je razlog zašto svi to moramo znati, kako bismo znali da svatko od nas ima nebesku obitelj.
Mislim da kroz život moramo imati patnje, da bi se mogli proslaviti. Postoje četiri stvari zašto patimo…
Book.hr: Što misliš o temi koja se često spominje i izaziva brojne polemike, a vezana je za ženidbu svećenika?
Luka: Svaki svećenik može govoriti o obitelji jer je to učio. Svaki svećenik je imao svoju obitelj i zna što ona znači i kako funkcionira. Svaki otac je svećenik u svojoj obitelji. Kada bi barem očevi imali tu spoznaju, koliko bi bilo sretnijih obitelji, svetijih i posvećenih obitelji! Ali smatram da svećenik ne može imati ženu i obitelj. Svećenik je ovdje da nam bude pastir, i mi smo svi njegova obitelj kojoj se treba posvetiti.
Book.hr: Misliš li da Bog dopušta patnju?
Luka: Mislim da kroz život moramo imati i patnje, kako bismo mogli naučiti slaviti Gospodina. Naučio sam da patimo iz četiri razloga. Prvi je da se na taj način proslavi ima Božje, da počnemo vjerovati. Znamo da je teško dovesti Boga nekome tko ima sve, zato moramo na neki način doživjeti patnju kakao bi se Isus mogao proslaviti u našem životu. Drugi je da nas privuče svetosti. Treći se događa zbog opsjedanja koje nam Zli često stavlja na naš životni put, a četvrto jer smo si za puno situacija u životu sami krivi. Mi smo Božji hram, Bog nas je napravio na svoju sliku, a tako si često uzimamo ‘pravo’ da sami sebe svjesno uništavamo! U svakome od nas je živi Isus. Mislim da ne smijemo svjesno uništavati Isusa u sebi.
Book.hr: Kako postati i ostati postojan u vjeri u današnjem vremenu?
Luka: Tako da se prepustimo Bogu, predamo mu svoj život. To ne znači da svi trebamo postati redovnici. To znači da svi trebamo biti sretni! Bog želi da budemo sretni, jer je sreća vezana uz Boga. Ne uz bol i patnju. Trebamo biti ustrajni u molitvi. Živoj molitvi.
Isus nam je rekao da ćemo jednom raditi veće stvari nego što ih je on radio, i u to trebamo vjerovati. Ostavio nam je Duha Svetoga da nam sve to omogući, a mi samo trebamo povjerovati.
Book.hr: Imaš li poruku za one koji se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji u kojoj si ti bio? Za one koji se još uvijek osjećaju izgubljeno i koji traže put prema svjetlu?
Luka: Isus nam je rekao da ćemo jednom raditi veće stvari nego što ih je On činio. Odazovi se! Ne boj se! On će te voditi! Sve ćeš imati i ništa ti neće nedostajati.
Lukine misli za ovaj tjedan
Tko je prisutan na Misi, Bog će se za njega pobrinuti.
Ako svoje srce ne prikazuješ, ništa nema smisla. „Gdje su nam srca, tamo nam je blago.“
Svaki trenutak u životu je dio puta koji nam je Bog zapisao. Idi tim Putem, ne svojim!
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
