Foto: Shutterstock
Rane i milost
Iako sam osobno vidio iscjeljenja i izlječenja, i puno o tome učio, moje djelovanje nije pošlo u tom smjeru. To je valjda zato jer se nisam do kraja složio s nekim stvarima koje iscjelitelji u Crkvi govore. Mislim da smo često lažno obećavali. Prvenstveno kada se radi o unutarnjem ozdravljenju. Vidio sam da samim propovijedanjem mnoge stvari ne nestanu. Međutim, moleći kroz bol i patnju uklanjamo razaračku snagu koja uništava nas, a ponekad i druge, no na mnoge druge načine naša bol i patnja ostaju u nama. I dalje boli, i dalje se sjećate. Vidio sam mnogo dobrih ljudi, svetih ljudi, koji su ponijeli svoje rane u grob. Nisam vidio da su one nestale. Istovremeno znam da im je dano puno milosti. Očito postoji tranzicijska točka gdje se čini da je bol „kao nestala“, no nestala je tako da me i dalje opterećuje, baca u depresiju, da rastužuje druge oko mene. A često dajemo ljudima naslutiti da je iscjeljenje nešto magično.
Kada sam držao duhovne vježbe u Irskoj, sestre su mi govorile o tradiciji „tihih“ svećenika…
Veoma me tješi slika uskrslog Isusa s njegovim ranama. Ne znam da li smo do kraja usvojili paradoks i očitu namjeru tog simbolizma. Zašto uskrslo tijelo Isusovo nije bilo savršeno?! Mislim da to nije slučajno. U sva 4 Evanđelja Isus se pojavljuje s ranama na rukama, nogama i na rebru. Mislim da to puno govori o pravom karakteru iscjeljenja. Nekako nas upravo naša ranjivost i slomljenost donose Gospodinu. Ne dolazimo Gospodinu unatoč njoj, već zbog nje. Najsvetiji ljudi koje sam znao, u najznačajnijim dijelovima svog života bili su ranjeni. Da, u njima je bila velika rana, ako ne fizička, onda psihička ili duhovna. Neki dijelovi njihove osobnosti možda su čak bili neurotični i oni su to nosili kao težak, pretežak teret.
Kada sam držao duhovne vježbe u Irskoj, sestre su mi govorile o tradiciji „tihih“ svećenika. Ako je svećenik imao veliki moralni problem, uglavnom je to bio alkohol, bilo je vrlo uobičajeno da ga biskup „ušutka“, te tako postaje „tihi“ svećenik. To je značilo da nije imao pravo javno nastupati. Zanimljiva je stvar što su laici vidjeli da upravo „tihi“ svećenik ima „lijek“. Laici ne bi nikada išli k običnim svećenicima po iscjeljenje, jer ih oni ne bi razumjeli niti suosjećali s njima. Ne idete po ozdravljenje monsignoru koji vodi župu. U potajnosti tražite „tihog“ svećenika. Meni to puno govori o ogromnom uvidu laika. Oni su shvatili da se snaga ne može očekivati od ‘uspješnih’. Jedini ljudi koji razumiju i imaju lijek su oni koji su i sami slomljeni i poniženi. Čak i protiv formalne volje Crkve, jer se k „tihim“ svećenicima nije smjelo dolaziti.
Postoji samo jedna vrsta iscjelitelja, a to je ranjeni iscjelitelj. Nitko nema pravo dotaknuti druge ljude sve dok nije vrlo duboko dotaknuo svoju vlastitu ranjivost i od nje patio
Samo čovjek koji je patio, koji je dotakao dno, kojeg su udarali, koji možda ima problem s pićem, shvatit će moju vlastitu ranjivost. On mi se neće smijati, neće misliti da sam glup. Postoji samo jedna vrsta iscjelitelja, a to je ranjeni iscjelitelj. Nitko nema pravo dotaknuti druge ljude sve dok nije vrlo duboko dotaknuo svoju vlastitu ranjivost i od nje patio. Mislim da nas iscjeljenje prvenstveno poziva u misterij naše vlastite ranjivosti. Da, poziva nas da se prestanemo skrivati od nje kao što smo to tako dugo činili, i da je donesemo pred Gospodina, da priznamo svoje mračne, tamne, sjenovite, neurotične strane. Mislim da što postajemo stariji, ti slomljeni dijelovi nas postaju vidljiviji i naš sve teži teret. (…)
Upravo taj teret koji nosim tjera me da molim. Osjećam da danas želim moliti. Jučer sam navečer imao tako lijepu večer sa svojim roditeljima i neka neugodna situacija poput ovog danas može uništiti moju radost i slobodu. To nije pošteno. Nije pošteno da dozvolimo da nam se tako lako može oduzeti život koji nam Bog daruje. Naše nas rane upravo čine potrebitima Boga. One nas drže malenima i svjesnima da smo u biti potrebiti. Kada živimo u iluziji da nam nitko i ništa ne treba, živimo život lažne samodostatnosti. U redu je imati ranu. Isus pokazuje svoje rane svome Ocu. On ih nosi čak u svome uskrslome tijelu. Njegove su rane naše spasenje. I naše su rane naše spasenje.
Iz knjige „Slomljen, a blagoslovljen“ fra Richarda Rohra.
Otac Rohr, franjevac, provodi puno vremena držeći duhovne vježbe u Sjedinjenim Američkim Državama i u zemljama trećeg svijeta. Poznat je po svojim mnogobrojnim seminarima. Napisao je i objavio mnoge članke. Magistrirao je teologiju na Sveučilištu Dayton i nastavio studij Svetog pisma na Sveučilištu NotreDame i Sveučilištu San Francisco. Ove duhovne vježbe održane su Sestrama milosrdnicama (Sisters of Charity) u Kansasu, SAD 70-ih godina.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
