Foto: MariCastro, Pixabay

Rođena sam kao drugo žensko dijete, dvije godine nakon sestre, u gladnoj poratnoj godini kad se hrana kupovala na „točkice“. Vladalo je siromaštvo, obitelji su bile mnogobrojne, a hrane malo. Nitko nije mene prihvaćao, osobito baka, koja je priželjkivala muško dijete, ali mene nikako. Možete samo pretpostaviti što je majka proživljavala u trudnoći uz takvu svekrvu. Osim toga, kad sam rođena, sestri su bile tek dvije godine, potrebna roditeljske pažnje, a sad je tu još drugo dijete.

Dali su me drugoj baki

Roditelji su mislili kako bi bilo najbolje da me s tri mjeseca dadu drugoj baki na čuvanje. Oni su imali mlijeka, meda i više hrane, osim toga, tamo su tetka i ujna koja je imala djevojčicu iste dobi. Baka bi me često nosila u vinograd da me mama vidi, tako da sam nju poznavala. Jedna mi je susjeda pričala kako su me jednom ostavili u kući samu dok su otišli u vinograd raditi. Pošto sam se probudila, tako sam plakala da su susjedi ljestvama kroz prozor ušli i uzeli me, jer sam jedva bila živa. Tamo za mene nije bilo idealno, ali sam se naviknula. Nakon tri godine vratili su me kod roditelja i tad sam samo gledala u ormar, plakala i odbijala hranu. Kad su me pitali što želim, uvijek sam govorila da želim ići baki Uži – Ruži i ujninoj djevojčici.

(…)

U najosjetljivijem razdoblju nisam imala u blizini roditelje

Kad sam odrasla, primijetila sam da sam preosjetljiva, nitko mi ne bi smio reći: „Pomakni se tamo“, ja bih to poslušala, ali bih poslije otišla van plakati. Kad bih o tome razmišljala, vidjela sam da tu nema nikakve logike, nema razloga za tugu. Činila sam ono što nisam željela. Tražila sam savjet od psihologa i svećenika, jer sam željela ponašati se onako kako mi je logično i kako mi razum kaže da bih se trebala ponašati. U najosjetljivijem razdoblju nisam imala u blizini mamu ni tatu. Imala sam dobre roditelje, ali nisu bili blizu kad sam ih trebala. Dugo sam molila za ozdravljenje tog razdoblja, negdje oko pet godina. Pritom nisam nikad molila za ozdravljenje samog rođenja, koje je bilo opasno za mene i majku.

One rane za koje ne molimo nisu iscijeljene i pitanje je samo kad će izroniti na površinu

Tek mnogo godina kasnije i ta se rana pojavila na površini u veoma neobičnoj situaciji i kroz molitvu sam otkrila zašto već nije iscijeljena.
One rane za koje ne molimo nisu iscijeljene i pitanje je samo kad će izroniti na površinu, što se i meni dogodilo.

Zato valja temeljito moliti za sve što možda sad izgleda sitno, za dijete to nije bilo maleno, nego predstavlja nepremostivi problem, ponekad je to borba za život. Ima nešto pozitivno što će Gospodin izvući iz naše ranjivosti, jer znamo da Bog čini da sve pridonosi dobru onih koji ga ljube (usp. Rim 8, 28). Svaka rana donosi neko dobro, tako ranjene osobe postanu najbolje u pomaganju ranjenima. U svojoj providnosti dragi Bog me već tad pripremao za buduće poslanje. Dugo nisam razumjela zašto volim starce, jer sam baku i druge starije ljude voljela, a razlog je bio što sam uz baku i djeda odrasla. Isto tako nisam razumjela zašto mi je problem selidba.

Nastavak čitajte u knjizi „Lijek ranjenom čovjeku našega vremena”, autorice s. Biserke Jagunić. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.

Za Book.hr priredila I. A., odabrala A. P.

Podržite naš rad