Foto: Shutterstock
„…ali Bog nema drugih ruku osim tvojih!”, odzvanjalo mi je u srcu nakon jedne svete mise. Dugo su mi u sjećanje navirale riječi koje je svećenik uputio vjernicima tijekom propovijedi. Upravo je to bio savršen trenutak za zapitati se – gdje se nalazi granica između predanja Bogu i strpljivog čekanja na njegov odgovor, i onoga što Bog želi da napravim?
Možda nam se nekada učini besmislenim ono na što nas Bog potiče; možda ne vjerujemo da imamo dovoljno sposobnosti i talenata da bismo učinili upravo to, ali to i dalje nije razlog za ispriku
Ako se potrudimo malo bolje upoznati Boga, spoznat ćemo da je Njegovo djelovanje nenametljivo. Dao nam je slobodu i strogo ju poštuje. Ipak, On ostavlja tragove svoje ljubavi kako bi smo spoznali put kojim nam je ići. Samo je potrebno otvoriti srce, jer baš tu Bog najglasnije progovara. A mi taj glas često ignoriramo.
Možda nam se nekada učini besmislenim ono na što nas Bog potiče; možda ne vjerujemo da imamo dovoljno sposobnosti i talenata da bismo učinili upravo to, ali to i dalje nije razlog za ispriku. Često se čuje, osobito kod onih koji su se odazvali na duhovni poziv, da Bog ‘ne odabire savršene, nego da osposobljava pozvane’. Ne odnosi se ta misao samo na one koje Bog poziva u posvećeni život, već na sve nas! Svi smo mi pozvani živjeti svetost, razlika je jedino u načinu življenja na koji smo pozvani.
Nedavno sam pročitala razmišljanje upućeno mladima na jednoj javnoj tribini. Usmjereno je k tome da se mladu osobu potakne da se pokrene, da ne sjedi i čeka da Bog pošalje pravu osobu, jer kad bi se svi međusobno čekali, nitko ne bi pronašao/dočekao nikoga. Nije rijetkost da danas, pod krinkom pouzdanja u Boga i strpljivog čekanja, postajemo pasivni promatrači. I dopuštamo da sve ono lijepo prolazi kraj nas, dok mi sjedimo prekriženih ruku. I onda se samosažaljevamo, jer nam ništa ‘ne ide’.
Bog želi suradnju. On vodi naše puteve, ako mu dopustimo. I nema krivoga puta, ako na njemu ne gubimo odnos s našim Ocem. U našim lutanjima, On je uvijek svijetlo, putokaz i sigurnost. Bog očekuje da se pomaknemo s mjesta, da hodamo, živimo, da pitamo i tražimo odgovore, ali u svemu tome, očekuje da se oslanjamo na Njega i njegovu providnost.
I ti, koji još čekaš onu pravu/pravoga; ti, koji se bojiš odgovoriti na duhovni poziv jer čekaš posebne znakove s neba – pokreni se! Onaj koji je stavio tu čežnju u tvoje srce, neovisno o kojem se obliku poziva radi, On će biti s tobom. U donošenju tvojih odluka, u biranju one/onoga s kojim ćeš dijeliti svoje dane. Hodaj u povjerenju, jer Bog je ljubav. Neće te prevariti ni razočarati.
Pregršt je putova kojima možete ići, nema jedinog pravog puta; svaki je pravi ako u njemu niste izgubili Boga…
Na kraju, željela bih citirati dio govora upućenog mladima na već spomenutoj tribini, u nadi da će probuditi i ohrabriti neko neodlučno srce, koje traži odgovor na ‘životna’ pitanja:
Dragi moji mladi, Bog vam je dao slobodne ruke da uhvatite za ruku onoga koga vi želite. A kada se uhvatite za ruke, kako ćete znati je li to prava/pravi? Nećete, nema te pismene potvrde koju ćete dobiti. Na vama je da se molite pri toj svojoj odluci i On će biti uz vas. Pregršt je putova kojima možete ići, nema jednog pravog puta; svaki je pravi ako u njemu niste izgubili Boga…
Gabriela Jurković; Book.hr
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
