Foto: Shutterstock
„Pored mene je sjela djevojka od dvadesetak godina“
Rano ujutro sjela sam u autobus za Zagreb. Rijeku sam pomalo ostavljala sebi iza leđa i već sam mislima bila na poslovnom sastanku gdje sam trebala prezentirati svoj posljednji dizajn ogromnog projekta koji bi mogao postati međunarodni. Nisam bila ni najmanje nervozna, već odlučna i spremna. No, drugi bi možda i drugačije pomislili jer sam u ruci imala svoju neobičnu krunicu. Sama sam je izradila od neobičnih šarenih kamenčića, pa na prvi pogled izgleda upadljivo. Pored mene je sjela djevojka od dvadesetak godina. Po ručnoj prtljazi odmah sam mogla primijetiti da se radi o studentici, po govoru se vidjelo i da nije iz Rijeke, nego ondje studira. Po naglasku sam odmah mogla prepoznati krajeve Slavonskog Broda, što se ispostavilo točnim.
„Svaki je tren imala neko neobično pitanje, kao da joj je nelagodno sjediti pored stranca i šutjeti”
Bilo je rano ujutro, pa još nisam bila izmolila svoje molitve i nekako sam se nadala da ću sve stići na putu za Zagreb i na povratku iz Zagreba, no u oba se smjera dogodilo nešto sasvim neočekivano.
Djevojka pored mene je bila jako pričljiva. Svaki je tren imala neko neobično pitanje, kao da joj je nelagodno sjediti pored stranca i šutjeti. Iskreno, živciralo me to, ali bila sam otvorenog srca, te stala sa svojom milosrdnom krunicom svaki put kada bi me nešto upitala. Njezin je govor sadržavao puno poštapalica koje su sadržavale riječ „Bog”, što je malo deralo moje uši, ali nisam htjela prigovarati ili je gledati na krivi način. Oko vrata je imala lijepu ogrlicu, no nisam primijetila križić. Ništa na njoj niti u njezinu govoru nije najmanje odavalo da je katolkinja. Kada je po petnaesti put spomenula tu krivu poštapalicu, zamolila sam Gospodina da mi da znak trebam li joj nešto po tom pitanju reći i savjetovati. No, dobila sam samo odgovor: „Čekaj, budi strpljiva”.
„Odjednom sam od nje začula tu neobičnu rečenicu: „Nikad neću oprostiti svojoj majci… ma… ni tati”
Pitanje po pitanje, pretvorilo se to u neobavezan razgovor. Moj su prsti i dalje obilježavali treće zrno drugog otajstva; od tamo se nisam micala, no nisam niti htjela ispustiti krunicu. U tom neobaveznom razgovoru djevojka se pomalo otvorila jer znam postaviti „dobra” potpitanja i odjednom sam od nje začula tu neobičnu rečenicu: „Nikad neću oprostiti svojoj majci… ma… ni tati. Jednostavno, to je neoprostivo.”
Šutjela sam, pogledala je prodorno i onda zapitala: „Znaš li tko sam?” Pogledala me ozbiljno jer sam i ja sasvim ozbiljno postavila to pitanje. „Ne…”, odgovorila je blago, gotovo u strahu, a ja sam nastavila: „Što ako ti kažem da sam prostitutka i da prodajem svoje tijelo za seks?” Zašutjela je i gledala me netremice, a onda nakon tog neugodnog djelića sekunde odgovorila: „Pa…. mene se tvoj osobni život zapravo ne tiče i ne bih ti imala što na to reći ili ti zamjeriti.” Upitala sam je: „Nastavila bi razgovarati sa mnom iako znaš da sam promiskuitetna osoba i radim nemoralan posao?” Sad je već odgovorila puno odvažnije: „Da, nastavila bih s tobom razgovor. I tvoje mišljenje i sud ima svoju težinu. To što si prostitutka ne određuje tvoje unutarnje biće.” Rekla sam: „E pa dobro. Onda kad si tako odgovorila, moram ti reći da bi se Isus složio s tobom.” To sam više rekla da vidim kako će reagirati na Isusa. Nasmijala se i rekla: „Pa naravno, Isus je oprostio prostitutki!” „A da? Hm… Zanimljivo. Isus je oprostio prostitutki, ali tebi je teško oprostiti svojim roditeljima?!”
Zastala je i šutjela. Gledala me daleko ozbiljnije nego prije. Objasnila sam joj da nisam prostitutka, no da sam joj samo htjela simbolično pojasniti kako je imala poštovanja prema meni u razgovoru i nakon što je pomislila da to jesam. To bi poštovanje trebali imati prema svim ljudima, uključujući i svoje najbliže.
Nakon toga sam dodala: „Znaš li kako glasi četvrta zapovijed?” „Znam!” rekla je kao iz topa i nastavila: „Poštuj oca i majku, ali…” Odmah sam ju tu presjekla riječima: „Ne, ne… ne ide ‘ali’! Kako ide dalje, ostatak zapovijedi?” Odgovorila je: „Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji.” Ponovila sam joj još jednom: „Da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji. Vidiš, ta zapovijed je jasna, nema ‘ali’. Ako želimo da nam bude dobro, i da nam dobro bude na zemlji, moramo, bez ‘ali’, poštivati svoje roditelje. Svi ćemo jednoga dana doći na svoj konačni sud i tamo nas Gospodin neće pitati što su naši roditelji napravili za nas, nego što smo mi napravili za roditelje. To znači da nećemo imati priliku reći „…ali oni su…” Oni će odgovarati za svoje grijehe, a mi za svoje.”
Nakon tri tjedna stigla mi je njezina poruka: „Samo da vam javim…”
Dugo je šutjela. Napokon sam dobila vremena za izmoliti svoju krunicu (barem sam tako mislila). Ispričala sam joj se što možda zvučim grubo, ali Gospodin je bio izričit oko te zapovijedi te ju ne možemo gledati površno; držati se onoga što nam paše, a ostalo odbaciti.
Nakon nekog vremena zamolila me je da joj dam svoj broj mobitela i upitala me što molim. Htjela je znati sve o milosrdnoj krunici.
Nakon tri tjedna stigla mi je njezina poruka: „Samo da vam javim da sam napisala poruku svima svojima da im opraštam. Nije me uopće briga kako će reagirati. Bili ste u potpunosti u pravu. Gospodin je dao izričitu zapovijed, i kao takvu je više ne bih smjela ignorirati. Hvala vam na svemu… Hvala vam na Isusovim riječima na putu za Zagreb. Uljepšali ste mi put.”
