Foto: Shutterstock
Razmišljam kako vrijeme koje nam je dano na ovoj zemlji možemo dobro iskoristiti ili pak ostati zarobljeni, često prevareni svojim emocijama i egom. U mom životu je, unatoč braku, majčinstvu i dobrim stvarima u životu, nešto nedostajalo. Postojale su praznine i neispunjenosti koje su me ostavljale nepotpunom…
Po što si došla…?”
Dolazim iz obitelji s četvero djece. Ja sam najstarija. Bila sam prvo priželjkivano dijete i trebala sam biti sin. Ponos i dika svog oca. Rodila sam se kao slatka zdrava beba, no nažalost kći i zato očevo razočaranje. Zbog toga mi nikada nije dao svoju ljubav.
Ne mogu reći da mi je otac bio alkoholičar ili neradnik. Upravo suprotno. Bio je vrijedan čovjek koji je sagradio kuću. Svi su ga cijenili i valjao je svakome, no u njegovoj vlastitoj obitelji nije bilo tako. Moja je majka pak davala ljubav u izobilju i vjerojatno je u braku ostala zbog nas.
Ni ostala braća nažalost nisu bila pošteđena. Maltretirao je i majku i nas. Znao je reći: „Nisu to moja, to su Ljubina djeca”. Strašno ga je bilo čuti kako psuje. Kasnije, kao udana žena, znala sam s djecom otići do roditelja a on je psovao i tjerao me riječima: „Po što si došla…?”
Zaista: „Po što sam to došla i što tražim?” pitala bih se tada.
Osjećala sam nemir u sebi i bol koja je graničila s mržnjom. To me je razdiralo.
„Naravno, ali ne očekujte to sutra”
Tada smo mama, šogorica i ja počele dolaziti u Osijek na susrete koje organiziraju Kristofori. Ono što smo ondje vidjele i doživjele jako nas se dojmilo. Tako sam saznala da postoji mogućnost za osobnu molitvu pa sam se prijavila.
U kući molitve u Reki pored Koprivnice dvoje su se Kristoforaca, Tereza i Zaharija, pomolili za mene. Rekli su mi da trebam oprostiti ocu i ispričati mu se za omalovažavanja. „Naravno”, rekla sam, „ali ne očekujte to sutra”.
Sjećam se dobro da sam u sebi pomislila da će to biti možda za deset godina. Činilo mi se je da je to dovoljno vremena. Naime, nisam baš tako svježi obraćenik da bih njihove riječi shvatila olako, iako sam bila svjesna da njihove riječi dolaze kao odgovor na molitvu.
Bila sam jako nemirna i duboko sam razmišljala o svemu.
A onda sam, već idućeg dana, otišla u roditeljsku kuću i potražila oca.
Bio je iznenađen
On nije više onako brz kao ranije jer je prebolio moždani udar, ali još je uvijek isti. Prišla sam mu i rekla: „Tata, opraštam ti sve tvoje postupke prema meni, svu neljubav i sve ružne riječi. Molim te, oprosti i ti meni sav prkos i sve ružne riječi”. Bio je iznenađen. A onda smo se zagrlili i počeli plakati. Ne mogu vam opisati taj zagrljaj. Nije to bio zagrljaj poput onih koje si ‘udjeljujemo’ za rođendane. Zagrlili smo se i rukama i srcem. Tada sam prvi put istinski zagrlila svog tatu i on mene.
Ljubav je uistinu dar od Boga!
Otada je prošlo skoro četiri godine. Između nas nema više ni trunčice mržnje. Nema gorčine ni nemira. Sada imamo potpuno drugačiji odnos, nema više onakvih riječi. Sav je moj nemir nestao.
Nakon toga mi se je posložila cijela slika. Shvatila sam da je moj otac bio ranjen kao dijete i da nije mogao dati ono što nikada nije primio. Po pričanju bake, da je bilo ikakve mogućnosti, bio bi pobačen. Kao mali hodao je za majkom tražeći dodir i ljubav, no nikada to nije dobio. Roditelji ga nisu željeli. Žao mi je zbog boli koju je osjećao i nosio čitav život. Mogu ga jako dobro razumjeti. Presretna sam i zahvalna Bogu što moja djeca neće imati takvih problema.
Otada je nekoliko puta s nama sudjelovao na susretima Kristofora i dopalo mu se je. Još uvijek psuje, ali mnogo manje.
I još nešto, moj tata sada traži blizinu svoje supruge, moje mame, i moju blizinu; mi smo dvije osobe s kojima je u miru u svom srcu.
Ljubav je uistinu dar od Boga!
Za Book.hr posvjedočila Marijana (Ostali podaci poznati uredništvu). Priredila Janja Kružić.
