Foto: Shutterstock
Od kad je izabran za rimskog prvosvećenika, Papa Franjo nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Dok ga obični puk voli, jedan dio intelektualne elite i čuvara tradicije optužuje ga za krivovjerje, posebice zbog mogućnosti da se i osobama koje su u zakonski neregularnoj situaciji pruži mogućnost ispovijedi, u kojoj svećenik mora uzeti u obzir okolnosti koje mogu umanjiti ili dokinuti krivnju pokajnika. Scenarij je to sličan reakcijama na Isusovo javno djelovanje koje je u očima revnih vršitelja Zakona bilo heretično, jer je ono uništilo podjelu ljudi na čiste i nečiste, dostojne i nedostojne, kao i zabludu o postizanju pravednosti vlastitim snagama, po izvanjskome vršenju zapovijedi. Sad je u središtu Zakona čovjek, a ispunjenje Zakona ostvaruje se kroz ljubav prema bližnjemu (usp. Rim 13, 10), što je suprotno distanciranju od bližnjega u procesu postizanja svetosti, onako kako su to radili farizeji, tj. odvojeni.
Papa Franjo ukida podjelu na regularne i neregularne kršćane
I kao što je Isus pozivao u svoje Kraljevstvo grešnike i one zakonski neregularne, a u slučaju Samarijanke prešao puno duži put od potrebnoga, ne bi li njoj, peterostruko neregularnoj objavio misterij svojega poslanja (Iv 4,3-43), tako i Crkva Pape Franje traži one koje je Isus tražio, liječi im rane i nudi spasenje. Kardinal Schönborn u pobudnici Amoris Laetitia vidi nadilaženje umjetne i izvanjski stvorene podjele osoba na regularne i neregularne (izraz koji se Papi uopće ne sviđa): Nikoga se ne smije zauvijek osuditi, jer to nije logika Evanđelja (Amoris Laetitia, 297). Papa sve ljude stavlja pod kriterij Evanđelja, prema riječima sv. Pavla: Bog je naime zatvorio sve ljude u neposlušnost da im se svima smiluje (Rim 11, 32).
Progonili su pape i prije Franje
Možda je manje poznato da su i prethodni pape bili „meta“ sličnih kritika. Neki od potpisnika optužbi za herezu Pape Franje, kao što je prof. Antonio Livi, podržali su i optužbe upućene Josephu Ratzingeru za teološki modernizam, kojim je on, kako tvrde, obilježio učenje II. vatikanskog koncila. Livi je pozitivno ocijenio knjigu Enrica M. Radaellija, Al cuore di Ratzinger – Al cuore del mondo, u kojoj se Ratzingera poziva da javno povuče svoju teološku misao, a kritizira ga se, između ostalog, zato što je promijenio razumijevanje tradicionalnih pojmova, te je više puta izjavio da čin kršćanske vjere ima za specifičan objekt samog Krista, kakvog donosi Sveto pismo i liturgija, a ne otajstva koja je Krist objavio.
Svetoga Papu Ivana Pavla II. također su optužili za modernizam zbog njegovog filozofskog djela Osoba i čin. Da Papa Franjo nije otvorio pitanje osoba u neregularnome stanju, ostala bi u tajnosti činjenica da su njegove pastoralne smjernice po tom pitanju u kontinuitetu s antropologijom Pape Ivana Pavla II., koji je prvi spomenuo razlikovanje situacija, tj. objektivnog stanja teškog grijeha u kojemu se osoba nalazi, od okolnosti koje mogu ublažiti ili ukloniti krivnju. Mnogi su tradicionalisti u njegovoj etici izdvojili objektivizam, a potpuno zanemarili teologiju situacije prema kojoj ljudski čin treba promotriti u njegovom kontekstu (J. Fuchs, Situationsethik in theologischer Sicht, „Scholastik“, 1952.).
Umjetnim stvaranjem diskontinuiteta Pape Franje, na način da ga se suprotstavlja pravovjernom učenju njegovih prethodnika, osim podmetanja tzv. hereze, u stvari se nastoji prikriti činjenica da su doktrinalne kritike upućene sadašnjem Papi zapravo kritike upućene njegovim prethodnicima te, u konačnici, učenju II. vatikanskog koncila. Papa Franjo zamijetio da njegovi kritičari nisu apsolvirali II. vatikanski koncil. Ponekad se zapitamo: jesu li oni pročitali Koncil? Ima onih koji nisu pročitali Koncil; a ako jesu, nisu ga razumjeli (Posjet Čileu i Peruu, 15. – 22. siječnja 2018.)
Tradicija: Živa riječ ili naftalin
Problem kritika upućenih svim postkoncilskim Papama je u (ne)razumijevanju kontinuiteta tradicije: sastoji li se ona u ponavljaju već izrečene formule, prema onoj tako se uvijek činilo, slično kako su Isusu govorili: Mi imamo Zakon (Iv 19,7) ili u produbljivanju razumijevanja vjerskih istina, pod vodstvom Duha Svetoga? Ivan Pavao II. prigodom izopćenja Lefevbrea ocijenio je njegovo poimanje tradicije kao nepotpuno i proturječno jer: Ne uzima u obzir živi karakter tradicije koja, prema II. vatikanskom koncilu, dolazi od apostola i razvija se u Crkvi uz pomoć Duha Svetoga. Ona sadrži rast u uvidu u prenesene stvarnosti i riječi.
Da je nemoguće ne dovesti u vezu statično poimanje tradicije s otporom Duhu Svetome, zorno prikazuje primjer neposluha Papi Leonu XIII. koji je početkom XX. stoljeća, na poticaj bl. Elene Guerre, potaknuo Crkvu na veću pobožnost Duhu Svetom, izdavši zapovijed da se u cijeloj Crkvi moli devetnica Duhu Svetom. Premda je od svakog biskupa to osobno zatražio, naišao je na gotovo nikakav odaziv. Ne bez razloga, isti je Papa primijetio: Možda i danas ne nedostaje onih koji bi na pitanje apostola Pavla o tome jesu li nakon krštenja primili Duha Svetoga (Dj 19,2), odgovorili: Mi ne znamo da postoji Duh Sveti (Divinum Illud Munus, 10)
Papa Benedikt XVI. će reći: Mi ne posjedujemo istinu; istina posjeduje nas… Samo ako dopustimo da nas ona vodi, ostajemo u njoj (Propovijed u Castel Gandolfu 02. rujna 2012.). Na sličan način Papa Franjo upozorava: Tradicija je živa stvarnost, poklad vjere nije nešto statično. Nije moguće čuvati Božju riječ u naftalinu, kao da je riječ o starome pokrivaču koji štiti od parazita (11. rujna 2017.).
Pontifikat pape Franje u kontinuitetu s pontifikatom Benedikta XVI.
Sva sreća što je Papa Benedikt XVI. živ pa je mogao posvjedočiti o kontinuitetu pontifikata pape Franje s njegovim. Na upit P. Seewalda: Dakle, vi ne vidite prekid [pontifikata Pape Franje] s Vašim?, papa Benedikt odgovara: Ne. Mislim da su neka mjesta pogrešno tumačena i… kad se nešto izvadi iz konteksta mogu nastati suprotnosti, ali ne ako promotrimo cjelinu. Možda ima novih naglasaka, ali nema prekida.
Cjelokupnom katoličkom puku, posebice katoličkim medijima, ostaje na savjesti hoće li promicati taj čudni oblik „katoliciteta“, koji u svakome Papi nakon II. vatikanskog koncila vidi heretika, samo zato što su Pape taj isti Koncil pročitali i razumjeli. U međuvremenu, onaj dio katoličkog puka koji (u kontinuitetu) vjeruje da Papu odabire Duh Sveti za svako vrijeme, za lakše podnošenje istina iz naftalina, može pomoći lijek Pape Franje za očuvanje mentalnog zdravlja: Kad uočim otpor, tražim dijalog kad god je moguće, ali neki otpori dolaze od ljudi koji misle da posjeduju svu istinu… Kad ne vidim duhovnu dobrobit onoga što ti ljudi govore ili pišu, ja jednostavno – molim za njih (usp. Isto).
Autorica: Jasmina Juroš
Jasmina Juroš rođena je 20. travnja 1977. u Osijeku. Diplomirala je filozofiju na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu i teologiju na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu. Nakon magisterija kanonskog prava na Papinskom sveučilištu Urbaniani u Rimu, radi na doktorskoj dizertaciji iz ženidbenog prava, te od 2017. godine pohađa Rotalni studij pri Sudu Rimske Rote.
