Foto: Shutterstock
Paulo Coelho je u svom životu proveo neko vrijeme u ludnici, napisao nekoliko popularnih pjesama te naposljetku postao jedan od svjetski najprodavanijih autora, pripovijetkama kao što je Alkemičar.
Iz biografije popularnog pisca
Međutim, kako kaže njegov biograf Fernando Morais, to nije ni početak priče o životu ovog popularnog pisca. „Knjiga ‘O Mago’, biografija Paula Coelha, otkriva divlju i ponekad mračnu stranu brazilskog pisca“, kaže Morais. „U njoj ima svega. Nasilja, seksa, religije, rock ‘n rolla, sotonizma. A sve se završava iskupljenjem, jer se njegov san da postane slavni pisac, ostvaruje“, rekao je Morais na konferenciji za novinare u Sao Paolu. „Paulo je imao toliko ludih iskustava da se to jedva može vjerovati“, naveo je Morais. „Kad sam otvorio škrinju, osjećao sam se kao Indiana Jones“.
Coelho je želio da škrinja s dnevnicima bude spaljena kad umre, kako bi svoje tajne odnio u grob. Međutim, predomislio se rekavši biografu da bi u dnevnicima mogao pronaći ključ za otkrivanje imena nepoznatog muškarca koji ga je mučio tijekom diktature u Brazilu, od 1964. do 1985. Morais je obavio zadatak, pa je Coelho podijelio svoje tajne s biografom i svijetom. Zahvaljujući spisima iz škrinje, knjiga je prepuna detalja: o paktu koji je Coelho sklopio s đavlom (a koji je kasnije raskinuo) i o njegovu seksualnom životu, uključujući i tri homoseksualne veze.
„On, međutim, nije želio biti pisac tekstova za pjesme, ni novinar, ni išta slično. Imao je samo jedan san…“
Morais je kazao kako su Coelhova seksualna iskustva toliko šokantna da nije bio siguran treba li ih objaviti. U jednom od dnevnika, Coelho opisuje seksualni odnos s maloljetnicom, pred očima njena rođaka paraplegičara. Coelha je kao tinejdžera otac smjestio u psihijatrijsku ustanovu u Rio de Janeiru. Nakon terapije koja se sastojala od sedativa i elektrošokova, mladić je pobjegao u Bahiju, sjeveroistočnu državu Brazila, gdje je upoznao glazbenika Raula Seixasa. Zajedno su napisali više pjesama koje su postale hitovi, te eksperimentirali s drogom.
„On, međutim, nije želio biti pisac tekstova za pjesme, ni novinar, ni išta slično. Imao je samo jedan san: postati slavni književnik“, ispričao je Morais. U biografiji se detaljno opisuje kako je Coelho, u razdoblju kad je bio pod utjecajem sotonizma 1970-ih te kad je prakticirao i žrtvovanje životinja, sklopio pakt s đavlom kako bi postao veliki pisac. Nekada razuzdani Coelho, danas Glasnik mira Ujedinjenih naroda, jedan je od najprodavanijih svjetskih pisaca.
Prorok ‘Novoga doba’
Josip Blažević u svojoj poznatoj knjizi
[1]opisuje nad (ili ) subreligijsko obilježje djelâ nekolicine ‒ kako ih naziva – „proroka Novoga doba“. Posebno se posvetio opusu Paula Coelha. Analizom pet Coelhovih knjiga (Peta gora, Alkemičar, Na obalu rijeke Piedre sjela sam i plakala, Priručnik za ratnika svjetlosti, Veronika je odlučila umrijeti), te autorovih izjava u intervjuima, uočio je, među ostalim, sljedeće:
‒ Coelhov svjetonazor je njuejdžovski, i taj svjetonazor pretače u svoje knjige.
‒ Coelhova su djela prožeta magijskim postulatima alkemije, gnostičko-magijskog sustava. U predgovoru Alkemičaru, Coelho piše:
Tijekom jedanaest godina svog života proučavao sam Alkemiju. Jednostavna zamisao o pretvaranju metala u zlato, ili o pronalaženju Eliksira Života, već je bila i više nego primamljiva, a da ju svaki početnik u Magiji ne bi zamijetio. Priznajem da me je Eliksir Života najviše privlačio: prije razumijevanja i osjećanja Božje prisutnosti, pomisao da će sve dokončati jednog dana, bila je obeshrabrujuća. Tako sam se, saznavši za mogućnost da produžim svoje postojanje za mnoge godine, odlučio tijelom i dušom posvetiti se njegovoj izradi.
‒ magijski motivi koje Coelho voli koristiti su: iscjeliteljstva, piramide, kristali, intuicija, šamanska tehnika astralne projekcije, tj. susreti „u zrakopraznom prostoru, sa svim onim bićima što lebde u drugim dimenzijama“… U djelu „Na obalu rijeke Piedre…“, glavni lik, Santiago, posjećuje vračaru, a smiruje ga slika na njezinu stolu: „Sveto Srce Isusovo”. Tako, primjećuje Blažević, „pisac vrlo vjerno prenosi prizor iz vračarske ‘ordinacije’. Većina današnjih vračara doista koristi razne nabožne predmete, koji ulijevaju sigurnost njihovoj klijenteli“.
‒ Coelhova djela često sadrže opise crkava, samostana, vjerskih osoba, te su najčešće povezana s nečim negativnim. Fra Blažević o tome kaže: „Coelhov kompleks su predrasude, tabui i vjerske dogme, koje guše njegovu slobodu“.
‒ Bogu se u Coelhovim djelima pristupa ironijski, protiv njega se protestira, optužuje za svoje pogreške, i na njega se ljuti. „Protesti odraz su čovjekova magijskog pogleda na Boga, Boga od kojeg se očekuje da služi čovjeku za zadovoljenje njegovih potreba, a ne više Boga s kojim treba surađivati“.
‒ brak u Coelhovim djelima sputava čovjekovu slobodu i hladi ljubav:
Prve ćemo godine mnogo voditi ljubav, druge već rjeđe, a od treće godine braka pomislit ćemo na seks jednom u petnaest dana, i tu pomisao provesti u djelo jednom mjesečno. Još gore, više gotovo nećemo znati razgovarati. (Iz romana Veronika je odlučila umrijeti)
Ovim, pomalo stereotipnim slikama neuspjelih brakova, očito svjesno, Coelho i ostali proroci Novoga doba projiciraju vlastiti stav u prilog „slobodnoj ljubavi“. Tako i ova udovica postaje sretna tek kad je upoznala proroka Iliju jer se među njima rodila ljubav.
Brakovi svedeni na prisilnu monogamiju, u kojima spolna želja – prema istraživanjima koje je dr. Igor brižno čuvao u svojoj medicinskoj biblioteci – nestaje u trećoj ili četvrtoj godini suživota. Žena se osjeti odbačenom, muškarac robom braka – i vitriol, gorčina, počne ih nagrizati. (Veronika je odlučila umrijeti)
Seksualna razuzdanost je, možda, najprimjereniji izraz svjetonazora što ga, jedinstveno, zagovaraju proroci Novoga doba.
Zaključak izlaganja
Fra Blažević u zaključku svoga razlaganja piše:
„Zavodljivost New agea odražava se upravo u popularnosti njegovih zagovornika. Bez oružanih sukoba oni se uvlače u redove kršćanstva. Parafraziram li jedan Coelhov tekst, dobit ćemo ovu misao: ‘Zar ne vidite da smo uspješno osvojili mnoštvo kršćana bez ikakva rata? – poviče poglavar. – Nismo im poslali vojske niti brodovlje, već Coelha. Oni sada štuju Baala, a mi za to nismo žrtvovali nijednog jedinog čovjeka na bojištu’.
Usudio bih se primijetiti da se bitka za duše ne vodi niti tenkovima niti avionima, nego umješno ponuđenim idejama. Njihova najveća moć skriva se u njihovoj suvislosti. Kada bi bile otvoreno neprijateljske i opasne, svi bi ih se klonili.
Otrov je najpogubniji kad je raščinjen. O tome svjedoči i jedan lik iz Coelhova romana:
Tvoje riječi zvuče razborito, a to je najopasnije. Kad bi govorio besmislice, bilo bi lako dokazati da si u krivu. No upravo takve misli kakve su tvoje, vode nas ravno u stupicu. (Peta gora)
Prava riječ: stupica! Jer, miroljubivo gledati kako ideje New agea kradu duše protivno je duhu Evanđelja. Pružanje otpora prokazalo bi nas kao pristalice „svete inkvizicije“, kao natražne, staromodne, konzervativne, robove strukturama i tradiciji nasuprot modernom duhovnom svijetu koji se razvija.
„Coelhove ‘literarno tanašne pričice’ (…) izgubit će svoju čar tek u sjeni Kristova križa…“
Ipak nam preostaje još jedan način pasivnog otpora. On je, neosporno, i najdjelotvorniji. Potrebno je dopustiti Duhu Svetome da on svoju barku (Crkvu) nosi punim jedrima. Pred snažnim iskustvima Duha Svetoga rasplinut će se novodobna duhovnost satkana od sladunjavih mješavina različitih tradicija i njihova glavinjanja po mutnim okultnim i ezoterijskim lokvama. Coelhove „literarno tanašne pričice koje odašilju poruke o samospoznaji, traženju osobne sreće i smisla života“ (kako ih je ocijenila stručna kritika) izgubit će svoju čar tek u sjeni Kristova križa u kojem svaka patnja nalazi smisao. …“
Sadržaj Coelhovih djelâ
Danas, kad sve više ljudi žeđa za duhovnošću, Coelho, postavljajući se kao netko tko je dobio odgovore na sva svoja pitanja, nudi iste u svojim romanima, te tako, bez pô muke, dopire do velikog broja čitatelja. Tome doprinosi jednostavan, lako čitljiv stil pisanja, aktualne teme, zanimljive priče.
Preko likova i radnje, čitatelje upoznaje s magijom, njezinim vještinama i obredima, alkemijom, astrologijom, astralnim putovanjima, spiritizmom i, općenito, tehnikama New agea. Autor zdušno prianja uz ove tehnike, opravdavajući ih kao nešto samo po sebi razumljivo, kao pomoć na putu kroz život, u traženju smisla i rješavanju različitih životnih problema.
Boga Coelho opisuje kao nepravednog, strogog i sputavajućeg. Njegovi likovi, napuštajući takvog Boga i njegove zapovijedi, ‘oslobađaju’ se i osvještavaju snagu koja leži u njima samima. Ti ‘novi’ ljudi, ostavljajući prošlost i stare rane, te oslanjajući se na svoje snage, kreću u budućnost ‘preporođeni’ i ‘oslobođeni’ od bilo kakve stege, Boga, ćudoređa, morala…
Coelhova djela, nalik su priručnicima za samopomoć koji daju rješenja, ali ne jamče za posljedice, a osobito nisu jamac istinskog mira, prave radosti i svrhovitosti.
Priredila Gabriela Jurković; Book.hr
