Trenuci odvojeni za susret s Bogom neiscrpna su vrela duhovnoga života. Božja blizina mijenja srce, vraća nadu i hrabri nas u životnim izazovima.

Neki od najljepših trenutaka u danu jesu oni, odvojeni i namijenjeni susretu s Bogom. Kada nakon silne životne užurbanosti, raznih susreta i događaja, odlazimo na neko samotno mjesto, kako bi uzdigli srce u nebo i razgovarali s našim Ocem. Potrčati u zagrljaj nekomu tko nas nestrpljivo čeka i beskrajno ljubi, susret je koji rađa istinskom radošću; onom koja nosi kroz život, neovisno koliko težak može biti.

Tek kada terete i brige naše svakidašnjice predamo Ocu, spremni smo posvetiti svoje vrijeme Njemu

Da bi uistinu doživjeli u potpunosti ljepotu toga zagrljaja, potrebno je prvenstveno ući u sabranost – moliti Duha Svetoga da nas pripremi za susret. Tek kada terete i brige naše svakidašnjice predamo Ocu, spremni smo posvetiti svoje vrijeme Njemu. On je tako strpljiv. Pažljivo sluša. Čuje i molitvu tvoga srca, mnogo prije nego si ju izrekao. Čuje i one neizrečene, jer pozna tvoje srce bolje nego li ti sam.

Umrijeti sebi, kako bi doživjeti puninu života. To je recept. Jednostavan za izreći, ali nešto teži za provesti u praksi. Ali opet, Božja nam je milost dana; da učvršćuje našu vjeru, ojačava nadu i usavršuje ljubav. I onda kada nam se to čini nemogućim – Njemu je sve moguće. Potrebno je jedno – uzdići srce prema nebu i u svojoj malenosti potražiti Njega, koji zna za čim ti srce čezne, ali isto tako zna kako najbolje zadovoljiti te iste čežnje. Možda najbolje završiti mislima Sörena Kierkegaarda:

„Kako je moja molitva postajala (sve) usrdnija i dublja, imao sam sve manje i manje za reći. Na kraju sam skroz utihnuo. Pretvorio sam se u ono što je vjerojatno sušta suprotnost govoru, pretvorio sam se u slušatelja. Prvobitno/isprva sam smatrao kako je molitva govor. Ali naučio sam da molitva ne samo da je šutnja, nego (da) je slušanje. Tako da: moliti ne znači čuti sebe kako govorim; moliti znači, utihnuti, mirovati i čekati, dok onaj koji se moli ne začuje Boga.“