Foto: Shutterstock
Prije nego počnemo govoriti o Božiću potrebno je jasno se opredijeliti za jednu od dvije postojeće životne filozofije. Prema prvoj čovjek svojim silama pokušava doprijeti do Boga. Vrlo je lako shvatiti kako to nije čvrsto utemeljen način života. Sami nismo dovoljno snažni i sposobni uzdići se do Boga. Ograničeni smo u spoznaji, a često kada nešto i znamo, nađemo se nesposobni i nespremni da učinimo sve što bismo trebali. Stalno upadamo u iste grijehe. Dan za danom dobivamo priliku učiniti dobro i svaki je put iznova propuštamo. No postoji i ta druga filozofija – silazna. Bog silazi do čovjeka, uzima ga u svoje naručje i čini ga svojim sinom. Inicijativa ne kreće od čovjeka, nego čovjekova duša odgovora na nešto. Odgovara na poziv Onoga koji ju je prvi ljubio.
Božja ljubav
Nerijetko imamo krivo poimanje Božjeg djelovanja. Mislimo da će nas Bog voljeti samo ako smo mi dobri ili ako barem dobro odglumimo da smo dobri. Gotovo da ulazimo u trgovački odnos s Bogom. Ako ja činim to i to, ako izvršavam određene obrede, onda Bog mora biti na mojoj strani. Bog, ipak, djeluje sasvim drugačije. Njegova Ljubav je uvijek prva. Naše djelovanje može biti prihvaćanje ili odbijanje te Ljubavi, no ono je uvijek samo odgovor. Božja ljubav je uvijek bezuvjetna i potpuna, a čovjek je teško shvaća. Često mu se čini okrutna i preteška, kao kad djetetu majka brani i uskraćuje nešto, znajući da je to za njega loše. Ta ljubav ne prestaje ljubiti – ide do kraja. Uvijek je iznova bačena i uvijek iznova pružana.
Religija je čovjekov odgovor na Božji silazak u sferu ljudskoga. Kako bi čovjek imao dioništva s Bogom, potreban je Božji zahvat. Čovjek posjeduje nešto što nema nijedno drugo biće – slobodu. Tu slobodu mu ne oduzima ni Onaj koji to može, koji mu je sve dao. Zato čovjek treba pristati darovati Bogu svoju ljudsku prirodu – svoje tijelo.
Dolazak Djeteta
Bog je poslao anđela Gabrijela da u Njegovo ime od Marije zatraži da po njoj svome Sinu daruje ljudsku prirodu. Time nam pokazuje svoju veličinu, ali i naše dostojanstvo. Ne daje dar onako kako mi često znamo darivati – da bismo imali vlast nad drugima, da od nekog načinimo dužnika. Ne, Bog poštuje ljudsku slobodu do kraja. Marija, u ime cijeloga čovječanstva, odgovora: Neka bude. I devet mjeseci kasnije začuo se plač. Tih, slabašan plač, koji nije čulo niti more, jer je bilo puno svojih krikova, niti su ga čuli velikani zemlje. Čuli su ga samo oni koji prihvaćaju svoje potpuno neznanje i oni koji su svjesni činjenice da ne znaju baš sve – pastiri i mudraci. Čuvši taj plač, odlučili su mu poći ususret, a došavši ugledali su Dijete. Dijete, čije su ruke prekratke da bi dodirnule životinje s kojima je dijelilo hladnoću Betlehemske noći, a čije Božanske ruke upravljaju Suncem, Mjesecom i zvijezdama. Dijete, čije ruke upravljaju životom svakoga čovjeka. Dijete, čije su oči tek progledale, ali prodiru u dubinu čovjeka i vide svaku nakanu ljudskoga srca. Djetešce, koje nije na svijet došlo da bude samo nekakav reformator ili revolucionar, ono nije samo jedan od učitelja, nego pravi Bog od vijeka vjekova.
Koji je smisao Božića?
I nije došao da bi mi bili fini ljudi, nego da postanemo novi ljudi. Da Božanski život počne teći našim venama. I tek kad bi s radošću dočekali Njegovo rođenje, kada bi se taj događaj dogodio i u nama samima, to bi bio pravi smisao Božića. Nije smisao u kupovini svjetlucavih i šarenih stvarčica ili u trošenju mukom zarađene ušteđevine, čak ni kada to usmjerimo prema razveseljavanju svojih najbližih. Nije smisao ni u promatranju snijega kako pada dok u toplini svog doma sjedimo uz čaj i knjigu, niti je u pjevanju tradicionalnih napjeva. Toliko smo zaokupljeni darivanjem kakvo nam u svijest stavlja ovaj prolazni svijet da zaboravimo ono što je po Božiću darovano čitavom čovječanstvu. Prava bit Božića krije se u Ljubavi po kojoj je vječni Bog postao čovjekom i učinio nas svojom djecom. Samo to može biti polazna točka iz koje treba proizlaziti svo naše djelovanje.
