Foto: Screenshot
Dr. Brené Brown, doktorica filozofije i ovlaštena socijalna radnica, istraživački je profesor na Sveučilištu u Houstonu, gdje drži katedru pri Huffington Foundationu na Fakultetu za socijalni rad. Proteklih 16 godina provela je proučavaći hrabrost, ranjivost, sram i empatiju. Napisala je pet bestselera New York Timesa, među kojima je i njezina najnovija knjiga „Dare to Lead” (Odvaži se voditi).
U ovom videu iznosi zaključke jednog svog dugačkog istraživanja o vezi između radosti i zahvaljivanja:
„Odnos između radosti i zahvalnosti jedno je od najvažnijih otkrića u mojem istraživanju. Nisam to očekivala. U svojih 12 godina istraživanja s 11000 dokumenata, nisam intervjuirala nijednu osobu koja se smatrala radosnom, a da nije aktivno prakticirala zahvalnost.” Ovim ljudima je, navodi profesorica, zajedničko bilo opipljivo prakticiranje zahvalnosti. Neki su vodili dnevnike zahvalnosti. Neki su radili zanimljive stvari u, recimo… svakog dana u 12:34 bi naglas rekli za što su zahvalni u životu…
„Meni je to bilo iznimno kontraintuintivno, jer sam krenula u istraživanje misleći da je odnos između radosti i zahvalnosti takav da, ako ste radosni, trebate biti i zahvalni. Međutim, uopće nije bilo tako.
Zapravo, prakticiranje zahvalnosti doziva radost u naš život.
Praksa joj promijenila život
Praksa je onaj dio koji mi je promijenio život, promijenio je mogu obitelj i način na koji smo počeli živjeti svoju svakodnevicu. Kad kažem da trebamo prakticirati zahvalnost, ne mislim na stav zahvalnosti ili osjećaj zahvalnosti, nego mislim na prakticiranje zahvalnosti.
Jedna od stvari koje naša obitelj čini jest zahvaljivanje za hranu. I sada, kad smo naučili kako prakticirati zahvalnost, nakon što se zahvalimo, idemo u krug i svi govorimo za što smo zahvalni.
Ne čini nas radost zahvalnima, nego nas zahvalnost čini radosnima
Zanimljivo je, kad smo tek počinjali, mislila sam da će mi djeca reći: ‘Mama, zar ti to eksperimentiraš na nama?’ Bilo je malo i toga. Međutim, nakon par tjedana se događalo da, čak i u onim ludim, ispunjenim večerima kad smo pokušavali stići na nogomet, klavir i napisati zadaću, ako bismo se Steve i ja samo na brzinu pomolili i počeli jesti, djeca upitaju: ‘Samo malo! Za što ste zahvalni?’
Bilo je fantastično, jer ne samo da smo pozvali više radosti u svoj dom, nego je to i topao prozor u ono što se događa u životima moje djece. Ima dana kad će moja osmašica reći: ‘Radostna sam što između moju i bratovu sobu dijeli debeli zid.’ Zna biti vrlo iskrena. Međutim, nedavno je jednoj njezinoj prijateljici umrla majka. Cijeli mjesec mi je govorila: ‘Sad sam tako zahvalna što si ti zdrava!’
Ne samo da smo svi postali svjesniji onoga što imamo i spremniji usporiti i biti istinski zahvalni za sve radosne trenutke, nego sam k tome mogla otkriti kakvo je njezino emocionalno stanje.
Moj sin često govori: ‘Zahvalan sam za kukce.’ ‘Zahvalan sam za žabe.’ Ali ponekad će reći: ‘Zahvalan sam što si ranije došla po mene.’ Ili: ‘Zahvalan sam što konačno razumijem pridjeve.’
Postoji jedan sjajan citat jednog jezuitskog svećenika koji je rekao: ‘Ne čini nas radost zahvalnima, nego nas zahvalnost čini radosnima.’ Mislim da me zadivilo kako brzo se to očitovalo u mojem istraživanju. To vam može promijeniti život.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
