Foto: Shutterstock
Sigurno ste čitali knjige koje su vas toliko zanijele da ste se iz njih teška srca vratili u stvarni život. Svakog ste časa tražili priliku da ponovno pobjegnete u taj svijet između korica. A kad ste stigli do zadnje stranice i kad ste pročitali zadnju riječ ispisanu na papiru, u srcu su vam zatitrala četiri osjećaja: zadovoljstvo zbog otkrivenog završetka, praznina zbog neminovnosti izlaska iz čarobnog svijeta pročitanog štiva, tuga jer se rastaješ od imaginarnih života književnih likova koji su ti postali tako bliski, i odgovornost jer dalje moraš sam pokušati živjeti one poruke koje su ti poslane u knjizi.
Čitanje knjige „Buđenje gospođice Prim”, španjolske autorice Natalie Sanmartin Fenollera, upravo je takvo iskustvo. Osim toga, u ovom je specifičnom hodu čitanja prisutno svojevrsno originalno iskustvo vatrometa iznenađenja izazvano bogatstvom književnih asocijacija i citata, bogatstvom poezije, umjetnosti, kulture, ideja i stavova o društvu, braku, odgoju, odnosima, vjeri, ljubavi… koje autorica kroz svoje likove donosi u također neobičnom svijetu ove neobične knjige.
Kako ekonomist može imati i druga, literarna, religiozna i kulturna iskustva?
Natalie Sanmartin Fenollera je Španjolka, ima 45 godina i urednica je dnevnih novina koje se bave ekonomijom. Autorica sama kaže kako je iznenađena iznenađenjem čitatelja i kritike, koji teško shvaćaju kako osoba koja se bavi ekonomijom može imati i druga, literarna, religiozna i kulturna iskustva. Samim time, drago joj je što ruši famu o tome da nas naši poslovi ili zanimanja određuju, i sretna je što može pokazati kako je sve opet do osobe, njezinih interesa i volje da nešto učini, da nešto pokrene.
Pobjeći od svega i započeti svoj život iznova u malom mjestu
Gospođica Prim je tridesetjednogodišnja djevojka, vrhunski obrazovana, ali izmoždena od svog užurbanog života ispunjenog beskonačnim uredskim radnim satima i dvoličnošću osoba koje je okružuju. Kad u oglasniku pronađe oglas u kojem „uglađeni gospodin” traži knjižničarku, odluči iskoristiti priliku, pobjeći od svega i započeti svoj život iznova u malom mjestu Sant’Ireneo di Arnois, koje je sve drugo samo ne obično. Radi se zapravo o koloniji prognanika, izbjeglica iz svijeta koji je pritisnut i zarobljen vremenom i manijom dostignuća. Ovdje su stanovnici, naprotiv, odlučili odreći se karijere ili uspjeha, kako bi se potpuno posvetili jednostavnom, prirodnom životu, utemeljenom na najmanjim stvarima i inspiriranim najvišim filozofskim i moralnim vrijednostima (dodajem i duhovnim vrijednostima, jer je vidljiva uloga katoličke vjere i dubokog iskustva Isusa Krista, koju nažalost, vjerojatno zbog politike izdavaštva i zbog podilaženja široj publici, ne spominju u već prisutnim recenzijama knjige na drugim jezicima).
Na početku, gospođica Prim je u tom potpuno drugačijem ambijentu potpuno izgubljena, ali kroz susrete sa svojim šefom, („čovjekom iz naslonjača”), te s ostalim stanovnicima grada, polako u sebi otkriva novu, duhovnu dimenziju i jednu drugu kvalitetu života koja proizlazi samo iz osobnog susreta s osobom Isusa Krista: onoga koji je kroz povijest, umjetnost, filozofiju, odgoj, kulturu… zapravo nadahnitelj svega onog što je Vječno, Lijepo i Plemenito – jedino izgrađujuće i probuđujuće.
Mjesto koje je objavilo rat užurbanosti i stresu
„Željela sam govoriti o mjestu koje je objavilo rat modernizaciji”, otkriva autorica u razgovoru s novinarkom Patriziom La Daga za stranicu www.leultime20.it. „Željela sam pričati o težini pružanja otpora načinu života koji nosi ovo društvo u kojem je sve tehnologizirano, ubrzano, pod stresom. Željela sam da se čitatelji zamisle nad činjenicom da je vrijedno znati se zaustaviti i pogledati unatrag, kako se ne bi izgubile sve one lijepe stvari koje su sadržane u tradiciji.”
„Kad sam izmislila gradić Sant’Ireneo di Arnois, u svijesti sam imala mjesto na sjeveru Francuske, ali ga ipak nisam željela točno geografski odrediti. Željela sam zapravo napisati roman koji bi odao počast europskoj tradiciji.”
Ovo odavanje počasti europskoj tradiciji naglašeno je odabirom imena i mjesta gradova koji se spominju i koji, po meni, nisu slučajni. Tako ime gradića Sveti Irenej ima i dublje simboličko značenje, jer je sveti Irenej Lionski (lat. Irenaeus, „mirotvorac”; Smirna, 130. – Lyon, 202.), biskup Katoličke crkve, teolog koji se je istaknuo u borbi protiv gnostika. Napisavši prvi prikaz svega poklada kršćanskoga nauka, postao je jedan od utemeljitelja kršćanske teologije ili „otac katoličke dogmatike”.
Također, sigurno nije slučajno da veliku ulogu u duhovnom oblikovanju grada i njegovih stanovnika ima jedan benediktinski redovnik, kao ni to da su gospođicu Prim na njezino duhovno traženje uputili u Italiju, upravo u Norciu, mjesto rođenja sv. Benedikta, oca zapadnog redovništva, reda benediktinaca koji je za vrijeme osvajanja barbarskih naroda u svojim samostanima očuvao antičke i kršćanske kulturne i duhovne vrijednosti i tradiciju, zbog čega je sv. Benedikt i proglašen jednim od zaštitnika Europe.
Po čemu je roman „svijetao” a po čemu „buntovan”
Autoricu kaže da njezin roman opisuju dva pridjeva: svijetao (luminoso) i buntovan (ribelle).
Rekla bih to ovako: roman je „svijetao” po načinu na koji autorica, kroz dijaloge svojih likova, iznosi svoje stavove (i meni osobno tako bliske):
- razmišljanja o ulozi žene (Deset tisuća žena defiliralo je jednoga dana ulicama Londona s povikom: „Ne želimo da nam se diktira!”, a nedugo zatim pretvorile su se u daktilografkinje. Citat G. K. Chestertona). Zatim se mnogo govori o važnosti ženstvenosti, o načinu na koji žena sjedi, razgovara, a najviše o važnosti žene kao supruge i majke – jedine prave odgojiteljice svoje djece.
- o ulozi obitelji – kao temeljnog mjesta odgoja djece
- o razlici između muškarca i žene: …jednakost nema nikakve veze s brakom. Osnova dobra braka, razmjerno sretna braka (jer ne postoji, nemojte se zavaravati, nijedan koji je u potpunosti sretan), počiva upravo na nejednakosti, što je upravo neophodno kako bi među dvjema osobama moglo postojati uzajamno divljenje. (…) …diviti se možete samo onome što ne posjedujete. Ne divi se u drugome onoj osobini koju čovjek sam ima, divi se onome što čovjek nema, a vidi kako na drugome blista u punom sjaju. (…) Razlika, a ne jednakost, jest ono što hrani divljenje među osobama, pa otuda onda jednakost nema nikakve veze s dobrim brakom, a ima je – i to u velikoj mjeri – različitost.
- o braku: Mislim da vam mogu reći što čini nadnaravno srce braka, ono bez čega on ne može postati više negoli kula od karata posloženih s više ili manje sreće. (…) A to je, dijete drago, da u braku nije u pitanju dvoje nego troje. Dobro se sjećam kako je o ovome govorila naša dr. Jozefina Škarica u svojim predavanjima o braku. Upravo to da ne zaboravimo da brak osim muža i žene gradi i Bog. I ako se temelji na Njemu, brak će uspjeti.
- Roman je bogat komentarima o knjigama i lektiri: oduševilo me je citiranje katoličkih autora i djela koja promiču pozitivne moralne i vjerske svjetonazore. Posebno kad otkriješ kako si ih i ti sam čitao i kako su knjige koje se citiraju u romanu oblikovale i tvoje odrastanje, onako kako navodi sama autorica. Najupečatljivije za mene je bilo spominjanje knjiga Jeane Austin „Ponos i predrasude” i „Male žene” spisateljice Louise May Alcot, upravo zbog toga što su poduke i poruke iz tih knjiga i dan-danas u mojoj glavi. Stoga se potpuno slažem s autoricom kada kroz lik Gospođice Prim tvrdi kako je svatko od nas na neki način plod štiva koje je čitao!
- O važnosti tradicije: Vi želite reći, Herminia, da su tradicije brana pred srozavanjem i nekulturom, zar ne?
- O ulozi novina: Naravno da ima vijesti u San Ireneu – odgovorila joj je domaćica – gdje god ima skupina ljudi, uvijek ima vijesti. Druga je stvar što netko smatra viješću i koji filter primjenjuje kako bi to odredio. Ovo su novine po starinsku, Prudencia. Ne prepričavamo samo male događaje u zajednici, nego o njima i raspravljamo. Raspravljate? Tko? O čemu? Svatko od nas i o svačemu. O politici, gospodarstvu, umjetnosti, obrazovanju, književnosti, vjeri… To vas iznenađuje? Pogledajte oko sebe, pogledajte vlastiti život, preispitajte svoje odnose. Ne čini li vam se da je život neprestana rasprava?
Roman je „buntovan” rekla bih zbog načina na koji proniče ispraznost svijeta: Niti su svi mogli biti svjesni kao što je ona bila. Da sve ono vrijedno divljenja, sve lijepo, sve uzvišeno, kao da pomalo iščezava i ne ostavljajući makar traga za sobom. Svijet je, tužila se Prudencija Prim, izgubio osjećaj za sklad, uravnoteženost i ljepotu.”
Zatim, zbog načina na koji otkriva trulež moderne kulture: „Pobjegli smo iz grada, tu ste u pravu, no nismo svi to učinili iz istog razloga. Neki, poput starog suca Basetta i mene, donijeli smo odluku nakon što smo iscrpili sav mogući sok iz života jer dobro znamo da je pronaći mirnu i kultiviranu sredinu, poput ove što se formirala ovdje, rijetka povlastica. Drugi, poput Herminije Treaumont, jesu ni više ni manje nego reformisti. Došli su do zaključka da sadašnji način života troši žene, otuđuje obitelji i u prah pretvara ljudsku sposobnost promišljanja pa žele isprobati druge formule. A postoji i treća skupina, kojoj pripada čovjek iz naslonjača, koji imaju za cilj bijeg, doslovno, od zmaja. Žele svoju djecu zaštititi od utjecaja svijeta, vratiti se čistoći običaja, povratiti sjaj stare kulture. (…) Ne znam razumijete li što vam želim reći, Prudencia: čovjek ne može sagraditi svijet po mjeri, ali ono što može jest izgraditi gradić. Ovdje svi pripadamo, da tako kažemo, klubu izbjeglica.“
Potom, zbog načina na koji otkriva zabludu svijeta koji vjeruje samo u ono što je vidljivo, opipljivo i dokazivo. A zapravo je pravi pokretač svijeta ono što je nevidljivo: filozofija i duhovna stvarnost.
Ne može se tvrditi niti da su odabiri imena likova slučajni. Pa tako ime glavne junakinje Prudencije Prim, sigurno mora imati veze s latinskim značenjem riječi prudens što znači: mudrost, razboritost; predviđanje; iskustvo, znanje.
Iako glavna junakinja toga nije svjesna, ona zapravo onim nečim izvornim u sebi, onom iskonskom mudrošću proniče svijet i teži za nečim višim.
To će joj pojasniti devetogodišnji benediktinski redovnik koji je na neki način duhovni otac grada: Kazali ste mi da cijenite obazrivost i da čeznete za ljepotom – nastavio je starac. – Tražite onda ljepotu, gospođice Prim. Tražite je u šutnji, tražite je u tišini, tražite je sred noći i tražite je u zoru. Zastanite kako biste zatvorili vrata dok je tražite i nemojte se iznenaditi ako otkrijete da ona ne stanuje u muzejima niti se krije u palačama. Nemojte se iznenaditi ako naposljetku otkrijete da ljepota nije nešto, nego netko.
„Netko koga ne bismo tražili da nas već On nije pronašao”, navodi se citat katoličkog mislioca B. Pascala.
Posebna se buntovnost romana odnosi na kritiku odgoja i obrazovanja koji se provodi u današnjim školama. Odgovarajući na primjedbu gospođice Prim kako ju je teta učila o tome kako žene trebaju sjediti ili hodati uspravnih leđa, stara gospođa Lulu je dodala: Prije su tome podučavali u školi. Jasno da su onda škole još bila mjesta gdje su djeca nešto i učila. Sada su tvornice nediscipline, uzgajališta čudovišnih i nepristojnih neznalica. (…) Prenose lažnu percepciju o tome da je sve u redu dok je svijet, nemojte se zavaravati, u krajnje lošem stanju.
Ili primjedba o mladima: U današnje vrijeme mladi produljuju djetinjstvo dalje od onoga što im kronološki odgovara, nezreli su i neodgovorni u godinama u kojima to više ne bi trebali biti. No istovremeno vrlo brzo gube zanesenost, gube nevinost i svježinu. Možda će vam zvučati čudno ovo što ću reći, ali brzo stare.
Probudimo se – da nas ne pokore ovi moderni barbari buke, kaosa i ružnoće
Teško je donijeti zaključak o ovoj knjizi, osim da je vrlo poticajna, probuđujuća i ohrabrujuća. Potiče na raspravu sa samim sobom i svijetom u kojem živimo jer je cijela knjiga zapravo neprestana rasprava glavne junakinje, gospođice Prim, koja s ostalim likovima knjige raspravlja o temeljnim vrijednostima života. U tim raspravama iznose se argumenti modernističkog duha svijeta i duha prožetog vrijednostima klasične umjetnosti i kršćanske vjere te se otkriva kako će uskoro postati neminovnost – naravno ako se želi zaštititi vlastiti život, život svoje obitelji, a napose životi svoje djece – napuštanje ropstva svijeta i stvaranje neke vlastite kolonije ljudi koji međusobno dijele ova drugačija, „milošću probuđena” načela života.
Buđenje gospođice Prim zapravo je poziv svima nama da se probudimo. I da, dok još nije kasno, vratimo naš život i našu kulturu na kršćanske temelje koji su počivali na vjeri u Boga. Inače će nas sve, kao jednom davno, pokoriti ovi moderni barbari buke, kaosa i ružnoće.
Knjigu „Buđenje gospođice Prim” autorice Natalie Sanmartin Fenollera objavila je izdavačka kuća Verbum.
