Foto: Shutterstock
„Zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?”
„Kraljevstvo je nebesko kao kad domaćin rano ujutro izađe najmiti radnike u svoj vinograd. Pogodi se s radnicima po denar na dan i pošalje ih u svoj vinograd. Izađe i o trećoj uri i vidje druge gdje stoje na trgu besposleni pa i njima reče: ‘Idite i vi u moj vinograd pa što bude pravo, dat ću vam.’ I oni odoše. Izađe opet o šestoj i devetoj uri te učini isto tako. A kad izađe o jedanaestoj uri, nađe druge gdje stoje i reče im: ‘Zašto ovdje stojite vazdan besposleni?’ Kažu mu: ‘Jer nas nitko ne najmi.’ Reče im: ‘Idite i vi u vinograd.’” „Uvečer kaže gospodar vinograda svojemu upravitelju: ‘Pozovi radnike i podaj im plaću počevši od posljednjih pa sve do prvih.’ Dođu tako oni od jedanaeste ure i prime po denar. Pa kada dođu oni prvi, pomisle da će primiti više, ali i oni prime po denar. A kad primiše, počeše mrmljati protiv domaćina: ‘Ovi posljednji jednu su uru radili i izjednačio si ih s nama, koji smo podnosili svu tegobu dana i žegu.’” „Nato on odgovori jednomu od njih: ‘Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?’” „Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.”
(Mt 20,1-16a)
Isus te još jednom pita: „Jesi li se prepoznao/prepoznala?”
U svojim prispodobama – usporedbama Isus nudi zrcalo samoga sebe. On se sam u svojim slikama zrcali, gradivo za svoje slike ne uzima on iz mitologije, iz astralnih mitova, proročke apokaliptike, nego iz svoga svagdanjega okružja, iz životnoga ozračja. Ne posiže Isus za zvijezdama, za onim iznad nas, nego za svojim galilejskim zavičajem, za svakodnevnom ‘prašinom’, za njivama, vinogradima, potocima, kućama. Pronaći ćemo tu seljake koji oru, nadničare, razbojnike, suce, prosjake, udovice, gospodare, rasipnike, jednom riječju, svaku vrst ljudi.
Ali se upravo u tome svagdanu ne odvija niti događa ono svakodnevno, nego nešto krajnje neočekivano. Jednom se orač namjeri na blago na njivi, drugi put Isus hvali varalicu, ili pak sudac popušta onoj udovici, a radnici posljednje ure, zadnjega časa, bivaju jednako nagrađeni kao i oni prvoga trenutka. Isus jednostavno sili svojim riječima čovjeka na promišljanje i premišljanje te obrat, obraćenje. Isusova istina ima svoje vlastite oči, ta je istina prozračna, čista. Kristova i kršćanska me istina promatra, činim li ili ne činim ono što ona kaže da bih morao činiti.
Isusov pogled okreće se još jednom svakome od nas s pitanjem, jesmo li se prepoznali u njegovoj riječi. U Isusu smo obdareni najvećim darom u liku onoga u kome je sve otkriveno, u komu nam je sve priopćeno i postalo dio nas, obdareni vjerom koja je najveći ljubavni izričaj Boga ovome svijetu, obdareni milošću postati i biti djeca Božja, u punoj svijesti samih sebe.
A božanska ‘plaća’ je sadržana u…
Kad bi se gospodarstvo i poduzetništvo, napose tržišno, te kapital ravnali prema gornjim Isusovim riječima, a posebice prema postupku onog domaćina, nema tog poduzetnika koji ne bi doskora najavio stečajni postupak i došao na bubanj. Međutim, naglasak Isusove prispodobe nije na problemu plaće, novčane naknade za rad, već bezgranične dobrote. Ljudi stavljaju pod upitnik dobrotu i darežljivost domaćina koji želi pokazati, tko je i kakav je. S prvima, onima od šest sati ujutro, ugovara dnevnicu od po „jednog denara”, dok s drugima ugovara da će im dati „ono što je pravo”. Je li to „pravo” denar ili nešto manje odn. više, zavisi od njega i njegove prosudbe. Važno je da nitko ne besposliči i da svatko dobiva za život i obitelj koliko mu je u danom trenutku potrebno. Problem nastaje kad se ljudi uspoređuju i mjere jedni s drugima.
Ostaje otvoreno pitanje jesu li se oni „sindikalisti” zadovoljili tumačenjem domaćina, jesu li prihvatili načelo dobrote i jednakosti prema svima ili nisu. O tome Isus ništa ne govori. Ostavlja svoje slušatelje u nedoumici da sami izvuku zaključak. Jednako kao i u prispodobi o dobrome ocu i dvojici sinova. Ostaje i ondje otvoreno pitanje, je li se stariji dao nagovoriti te je li ušao na raskošnu gozbu zbog povratka izgubljenog sina, odn. zalutalog brata (usp. Lk 15,12-32). Isus hoće svakoga potaknuti da nauči promatrati ljude, odnose i stvari Božjim darežljivim, dobrostivim, dobrim očima, a ne zavidnim, odbojnim, sebičnim, zlim i pokvarenim ljudskim okom. Zar čovjeku nije dovoljno što ga Bog treba, što ga unajmljuje u svoj vinograd, na posao, što mu obećaje čak nagradu i plaću? Nije li sve to izričaj njegove dobrote? Tko ne shvaća da Bog daje daleko više od pravedne plaće, da se u Isusu posve razdaje, taj nije shvatio ništa od Božjeg postupka i ljubavi.
Nakon što smo čuli Isusove riječi, čovjek nužno mora zaključiti: Nijedan zemaljski poslodavac ne bi mogao niti bi smio tako postupati kao ovaj poslodavac u Isusovoj slici. Doskora bi on došao u stečaj. Ali božanska ‘plaća’ nije plaća, jer ta plaća nema svoju mjeru u onome što mi ljudski ili zemaljskim mjerama mjerimo, u ljudskom učinku koji se onda naplaćuje, nego je ta plaća sadržana u neshvatljivoj Božjoj ljubavi. Imamo pred sobom bezgraničnu dobrotu i naspram nje okrutnu ljudsku pravednost, odnosno nepravdu.
Ovo je pravi društveni potres, bez primjera u povijesti
Prethodno je Petar Isusa pitao: „Što ćemo mi dobiti? – Koja će biti naša plaća? – nama koji smo za tobom pošli?” Isus ih tješi kako će se Bog već preobilno pobrinuti i za njih. Bog je u svojim postupcima neshvatljiv, i kad bi Bog bio pravedan, nas ne bi bilo. Među ljudima vlada zakon ‘oko za oko’, ‘zub za zub’, zakon pravednosti. Veli se: Svi su pred zakonom jednaki, svaki čovjek ima jednaka prava. Međutim, Isus ima pred očima nešto posve drugo. Ne pravednost, nego dobrotu!
Namjesto pravednosti treba staviti dobrotu kao temelj života. Jer i u savršenoj pravednosti događa se da bogataši izrabljuju siromahe, da imućni u konačnici pobjeđuju i na sudu one obespravljene. Isus je za dobrotu, za milosrđe, za sućut. Stoga se on zauzima cijeli život za one koji su negdje na rubu društva i zakona, za carinike, grješnike, grješnice, i time stavlja zapravo poredak naglavačke: „Posljednji će biti prvi, prvi posljednji!” – To nam još odzvanja u ušima. To je program za one rubne, izvan granica i zakona. To je društveni potres, bez primjera u povijesti. Time on nastupa kao razaratelj poretka, kao neprijatelj ‘pravde i pravednosti’. Time je potpisao sam sebi smrtnu osudu. Milosrđe mi je milo, ne žrtve, reći će on. Milosrđe, a ne pravednost! – zvuči iz ove usporedbe.
A ljudi vole postaviti granice i brklje. Po ljudsku moraju postojati te granice za grješnike, za prijestupnike, carinike, bludnice. Postoji čisto i nečisto, postoji crno i bijelo, tako ljudi umuju. Ovaj gospodar vinograda prividno radi nepravedno, a zapravo je temelj njegova postupka dobrota i smilovanje, sućut sa svakim bez razlike. A. Camus je jednom posve ispravno rekao: Jedino što u ovome svijetu imamo jest znanje kako ćemo morati svi umrijeti. Tko to ne uzme kao temelj svoga života da se sa svima sprijatelji, da svakoga pored sebe uzme pod ruku, te da zajedno živimo, taj nije ništa shvatio, ni o tajni ni o daru života.
A pravedni Job se ovako izrazio: „Čovjek koga je žena rodila kratka je vijeka i pun nevolja. K’o cvijet je nikao i već vene, poput sjene bježi ne zastajuć. Na takva, zar, ti oči otvaraš i preda se na sud ga izvodiš? Tko će čisto izvuć iz nečista? Nitko! Pa kad su njegovi dani odbrojeni, kad mu broj mjeseci o tebi ovisi, kad mu granicu stavljaš neprelaznu, skini s njega pogled da počinut može, poput najamnika da svoj dan uživa.” (14,1-6).
Autor: fra Tomislav Pervan (Medjugorje.hr)
Priredila: Martina Vidaković (Book.hr)
