Prispodoba o razmetnom sinu ne uklapa se u običaje Istoka: Otac se ponio poput majke Među ljudima s Istoka otac nikad ne bi trčao ususret sinu, pa čak i ako se sin vraća ovjenčan slavom ili s dodijeljenim mu diplomama. Bilo bi to nedostojno njegove uloge kao glave obitelji. U najboljem bi ga slučaju gledao kroz prozor, dozvao ga, i sjedeći u naslonjaču, ispružio ruku da je sin poljubi, ustao, zagrlio i tek tad bi ga pitao kako je.

Foto: Shutterstock 

Otac rasipnog sina, vidjevši ga kako dolazi iz velike daljine, isprva se duboko ganuo. Čime? Vrlinama i zaslugama svojeg sina? Ne! On je uvidio katastrofalno stanje svojeg sina i njegovo se srce posve raznježilo. U njegovu je srcu buknulo milosrđe, poput bujice koja se ne može zaustaviti.

Pojurio je ususret sinu i bacio mu se oko vrata. Nije tu riječ samo o dirljivu prizoru, nego o potresnoj i iznenađujućoj gesti. Henri Calderali, nazaretski biskup ovako ju je prokomentirao: „Među ljudima s Istoka otac nikad ne bi trčao ususret sinu, pa čak i ako se sin vraća ovjenčan slavom ili s dodijeljenim mu diplomama. Bilo bi to nedostojno njegove uloge kao glave obitelji. U najboljem bi ga slučaju gledao kroz prozor, dozvao ga, i sjedeći u naslonjaču, ispružio ruku da je sin poljubi, ustao, zagrlio i tek tad bi ga pitao kako je.

Ponio se poput majke

Majka bi mu pojurila ususret, ali otac nikad! Naš nam mentalitet to nikad ne bi dopustio!“ Držanje duboko ganuta oca duboko nas zadivljuje! To mijenja naš pogled na to kako zamišljamo Božje očinstvo! Ponio se poput majke! Prekoračio je sve norme i granice, samo da bi pomilovao sina, samo da mu pomogne da se vrati kući i dokaže mu da nikakve tradicijske norme nisu važne, osim njega samoga! Ni sin ni otac nisu pokazivali ni trunčicu oholosti.

I takvo je uistinu kršćanstvo – uvijek je odbacivalo ustaljene običaje i zato je najviše bilo progonjeno.

Poštovanje se ne pokazuje samo prevelikom i zaštitničkom brigom; katkad je dovoljno ne previše ju pokazivati. Otac sina razmetnoga niti mu je branio odlazak iz kuće, niti ga je silio na povratak, ali kad je vidio da dolazi, pojurio mu je ususret i sam mu se bacio oko vrata od silne radosti. Pomilovao je sina! Opravdati koga milošću ne znači priznati da je uvijek bio pravičan, nego samo udijeliti mu pravednost koju nikad prije nije posjedovao. To je dokaz da silno poštujemo slobodu povratnika. Bog neprestano očekuje naš povratak. To je kao kad bismo nedostojnu prosjaku koji nas je potkradao dali milijun kuna i priznali da je to zaista njegov novac, premda niti ga je zaradio niti zaslužio! Opravdati koga znači podariti mu svetost premda ju nimalo ne zaslužuje!

Iz knjige „Valovi milosti“ autorâ Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.