PISMO RODITELJIMA I ja sam bila jedna od onih koji su napustili Crkvu „Godinama kasnije shvatila sam da su (roditelji) došli do spoznaje da je moj duhovni put bio samo moj. Obavili su svoju dužnost i opremili me sakramentima i znanjem o vjeri. Sada kad sam bila odrasla osoba, bilo je na meni da pronađem svoj put…“

Foto: Shutterstock

Dragi roditelji djece koja su napustila Crkvu,

i ja sam otišla. Nikad neću zaboraviti onu nedjelju kad su me roditelji uhvatili kako lažem da sam bila na Misi. Bila je to bolna potvrda onoga što su već mjesecima sumnjali: nisam prakticirala vjeru u kojoj su me odgajali. Unatoč katoličkom školskom obrazovanju, nedjeljnoj Misi, obiteljskoj molitvi i drugim stvarima, htjela sam otići.

U to sam vrijeme bila studentica, u ljubavnoj vezi koju moji roditelji nisu odobravali. Bol koju su osjećali zbog mojih životnih odabira bila je očigledna, pogotovo kada sam kritizirala Crkvu. Voljela sam svoje roditelje i zaista osjećala krivnju zbog njihove boli. Ali i ja sam patila.

U svom očaju pokušali su sve. Davali su mi vjerski materijal za čitanje, pokušavali su mi postavljati ultimatume i poticati me da se vratim u Crkvu. Sve me je to samo još više udaljilo od njih i vjere

Bila sam pod dojmom da bi me moji roditelji, bez obzira na moj uspjeh, uvijek smatrali neuspješnom jer nisam katolkinja. U svom očaju pokušali su sve. Davali su mi vjerski materijal za čitanje, pokušavali su mi postavljati ultimatume i poticati me da se vratim u Crkvu. Sve me je to samo još više udaljilo od njih i vjere. Onda se jednog dana nešto promijenilo. Njihov stav prema meni postao je drugačiji, činilo se da su istinski sretni što me imaju za kći.

Prestali su me ispitivati kada ću ići u crkvu ili gdje sam provela noć. Umjesto toga, počeli su me ispitivati kako sam i nuditi mi pomoć. Nije bilo lažno ni prisilno. Bila je to prava istinska ljubav i ljubaznost koja je njegovala naš oslabljeni odnos. Čak su postali istinski topli prema mome dečku, zainteresirani za njega i počeli su ga pozivati u naš dom. Godinama kasnije shvatila sam da su došli do spoznaje da je moj duhovni put bio samo moj. Obavili su svoju dužnost i opremili me sakramentima i znanjem o vjeri. Sada kad sam bila odrasla osoba, bilo je na meni da pronađem svoj put.

Možda zvuči kao da su moji roditelji počeli prihvaćati moje grešno ponašanje, ali uopće nije bilo tako. Cijelo vrijeme bilo je jasno što ne dopuštaju pod svojim krovom.

Povratak

Tri duge godine nakon toga, jednog nedjeljnog jutra, vratila sam se katoličkoj vjeri. Bilo je to putovanje kući koje je započelo slomljenim srcem. Ali osjećala sam ljubav svojih roditelja na svakom koraku. Ne mogu sa sigurnošću reći zašto se je vaš sin ili kći udaljio od vjere. No, ono što mogu reći jest da očajnički trebaju znati da ćete ih voljeti bez obzira na njihovu vjersku pripadnost. Ako ćete im neprestano slati članke vjerske tematike ili prigovarati zbog nedostatka vjere, vjerojatno ćete ih otjerati još dalje od Crkve i od vas.

Osobno sam to tumačila kao pokazatelje razočaranja mojih roditelja, a moja prirodna reakcija bila je ogorčenost – ogorčenost prema njima, prema Crkvi, prema Bogu. Ispričavam se ako ste se nadali nekom ‘instant’ rješenju. Ne mogu ni zamisliti bol koju prolazite, ali nemojte zaboraviti da je vaša primarna uloga ljubav. Nikad ne zaboravite da morate voljeti svoje dijete. Stalno imajte na umu osobine koje volite kod svog djeteta.

Što se tiče molitve, moj otac mi je rekao da mu je jedan dobar prijatelj dao odličan savjet. Predložio mu je da prestane moliti za konkretne stvari, primjerice da krenem opet na misu, te da umjesto toga počne moliti da se u meni povećaju određene vrline, poput razlučivanja i hrabrosti.

Ubrzo nakon toga počela sam svoj put kući – baš kao što vjerujem da će i vaše dijete jednog dana.

Autorica: Elizabeth Pardi (Aleteia)

Prevela Vedrana Prka