Roditelji i djeca

PRIPRAVIMO DJECU ZA STVARNI ŽIVOT // Djecu trebamo najviše pripraviti za to kako se nositi s teškoćama U ugodnim i dobrim vremenima važno je poučavati najmlađe o Kristu raspetomu i njegovu križu – inače ih nećemo pripraviti za nedaće

Djecu trebamo najviše pripraviti za to kako se nositi s teškoćama

Koji biste savjet dali novorođenomu djetetu? Možda biste mu citirali najdraži redak iz Svetog pisma mojeg oca: „Sine moj, ako želiš služiti Gospodu, pripravi dušu svoju na kušnju.“ (Sir 2, 1) Ili biste citirali moj omiljen citat sv. Ignacija Lojolskoga: „Ništa dostojno Boga ne može biti učinjeno a da se zemlja ne uzburka i legije u paklu ne uznemire.“ Ili biste možda odabrali moj omiljen svetopisamski redak: „Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš?“ (Iv 18, 23)


Svojoj djeci ne činimo uslugu ako ih pripravljamo da očekuju da će svijet biti ugodan i da samo čeka na njih

Kad bi nas novorođenče moglo razumjeti, ne bi li se uspaničilo na te riječi? Ne bi li upitalo: „U kakav sam to svijet došlo?“ Bilo je vremena kad se ljudi nisu čudili patnjama i životnim borbama. Ljudi su prije 100 godina podnosili nedaće i terete koji bi danas većini bili nezamislivi.

U naše vrijeme, nama, koji imamo na raspolaganju tolike pogodnosti i ugodnosti, čini se da imamo pravo zatražiti da živimo lišeni svih patnja i razočarenja. Danas je postala normalna pojava osjetljivih studenata (barem u Americi) koji zahtijevaju „znak upozorenja“ prije nego čuju nešto neugodno i teško te traže „utočišta“ za oporavak ako su, po nesreći, morali čuti na predavanju nešto što im se ne sviđa. Zbilja sam čitao u jednome stručnom časopisu da sveučilište traži suradnika koji je osposobljen za „vođenje studentskih utočišta“.

Sve me to tjera da se pitam: „Za kakav to svijet pripremamo našu djecu?“ Ili bolje rečeno: „Kakvu to djecu pripremamo za ovaj naš svijet?“ Svojoj djeci ne činimo uslugu ako ih pripravljamo da očekuju da će svijet biti ugodan i da samo čeka na njih. I oduzimamo im nadu vječnog života ako ih ne pripravimo na život u kojem će slijediti Krista raspetoga.

Ljude, koji im se obrate za pomoć, trebamo upućivati prema Kristu – uzoru izdržljivosti i pobjede

Ne tako davno jedna mi je društvena znanstvenica rekla: „Problem je s vama svećenicima taj što sebe vidite kao žrtvene sluge, a ne kao pomagatelje.“ Nasmijao sam se i upitao ju je li ikada nazočila obredu ređenja. Odgovorila je da nije. Da jest, možda bi zapamtila riječi: „Nasljedujte otajstva koja slavite“, te: „Oblikujte svoj život prema križu Kristovu.“ Možda bi, da je primila pravu vjersku pouku u djetinjstvu ili kao odrasla u svojoj u župi, ta samoizjašnjena katolikinja „pomagateljica“ znala da svećenik služi u ime Kristovo (in persona Christi) i da ređenjem postaje drugi Krist (alter Christus). Da je bila bolje poučena i upućena, možda bi znala da svaki kršćanin mora uzeti svoj križ i ići za Kristom. I možda bi onda, ona i ostali poput nje, „pomagatelji“, ljude koji im se obrate za pomoć upućivali prema Kristu, koji je uzor izdržljivosti i pobjede u našem mračnom i sumornom svijetu.

„Patnja je Božji megafon kojim želi probuditi uspavani svijet“

  1. S. Lewis je u svojem klasiku Problem patnjenapisao: „Bog nam šapće u našim zadovoljstvima, govori u savjesti, ali viče u patnji: ona je njegov megafon kojim želi probuditi uspavani svijet.“ Što nam Bog pokušava reći po patnji i nevolji? Pokušava nam reći da nešto nije u redu i da smo u opasnosti. Jedna je od najvećih opasnosti zabluda da možemo upravljati svojim životom bez Božje milosti.

Robert Hicks, u svojem tekstu Kako se suočiti s nedaćama, upozorava nas: „Nedaće su trnje koje bode našu dušu i izaziva neizdrživu bol … naša je prirodna reakcija da se suprotstavimo, da negiramo patnju ili da otupimo… Vjerujem da Isus zapravo hoće da se suočimo sa stvarnošću za koju je pripravljao i svoje učenike, a to je da patnja ima zadatak u nama i da taj zadatak moramo prihvatiti. Zašto? Zato što samo po patnji zbiljski možemo iskusiti Kristovu milost i njegovu snagu. (…) Nedaće nas, ako ih prikažemo Gospodinu Isusu, oplemenjuju…“

Koji bih savjet mogao dati novorođenčetu koje je došlo na svijet?

Možda ovaj: „Dobrodošlo, maleno moje, u ovaj prolazni svijet svjetla i tame, u ovo vrijeme iskušenja i malih pobjeda. Dobrodošlo u ovo vrijeme priprave i čišćenja, koje te može učiniti spremnim za savršenu radost u nebu, u domu i srcu tvojeg oca. Poučit ćemo te o Kristu, koji je raspet, umro, uskrsnuo, vlada i ponovo dolazi. Nasljedovat ćemo ga i živjeti po njemu i s njim, a on će nas voditi u naš istinski dom. Hajdemo!“

Izvor: Aleteia.org (preneseno s dopuštenjem); Book.hr

Autor: O. Robert McTeigue, SI (Aleteia.org)

Preveo Josip Sinjeri

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh