Foto: Shutterstock
Uvodnik redovito pišem desetak dana prije izlaska Booka iz tiska jer je za tisak potrebno određeno vrijeme. Dakle, ovo pišem dok se nalazimo u molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana.
Da svi budu jedno
Isus je htio da svi mi kršćani budemo jedno. I naravno da mi katolici molimo da ostali kršćani konačno shvate kako mi jedini imamo puninu vjere i da bi se svi ostali trebali priključiti i priznati papu za svog vrhovnog poglavara. Jer, kad bi se to dogodilo, konačno bi Bog bio sretan. Želimo li time reći da bi Bog bio sretan kad bi svi ostali kršćani bili poput nas katolika? Je li Bog oduševljen puninom vjere koju živimo mi katolici, pogotovo mi europski? Takva si pitanja mogu postaviti i pravoslavci i protestanti i svi ostali kršćani. Ovo si pitanje treba postaviti svaki kršćanin: »Bi li Bog bio sretan kad bi kršćani drugih denominacija živjeli vjeru kao što je živim ja osobno?«
Možda neki od nas krivo shvaćamo to jedinstvo. Ne bismo li svi trebali biti jedinstveni, svi jedno (pritom ne mislim na različite denominacije, nego na svakog pojedinog kršćana) u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, jedno u naporima evangelizacije nevjernika, jedno u pomaganju potrebnih, jedno u spremnosti na žrtvu? Je li Bogu važnije kako smo organizirani i na koje načine djelujemo ili mu je važnije kakvi smo i koliko imamo ljubavi za njega i za bližnje? Umjesto da jedni druge pokušavamo uvjeravati, teološki i biblijski, u to tko bi trebao biti glavni, zašto to isto ne pokušavamo činiti djelima, zašto se ne natječemo u napredovanju u svetosti, u pomaganju potrebnima i još više – zašto se ne natječemo u evangelizaciji, u naviještanju spasenja? Zašto ne živimo tako da drugi, vidjevši našu međusobnu ljubav, požele biti kao mi? Zašto svaka denominacija tvrdi da jedino ona ima puninu vjere, a ni jedna tu proklamiranu puninu ni izbliza ne pokazuje?
Podsjeća me to na staru priču iz jedne Tardifove knjige o dvojici koja su se na njegovu seminaru toliko oduševila Duhom Svetim da su poželjeli da i njihov župnik primi ono što su oni primili. Tako su mu došli s prijedlogom da se pomole za nj kako bi i on primio Duha Svetoga, a on im je lijepo objasnio da je primio Duha Svetog na krštenju i Njegove darove na krizmi i da se za nj više ne treba moliti. Na to ga je jedan od te dvojice spontano upitao želi li da se onda mole za milost da se Duh Sveti u njegovu životu konačno i primijeti.
Probuđenje
Pentekostalni protestanti često mole za probuđenje. Nekako mislim da je to probuđenje itekako potrebno i mnogima od nas katolika. Čini se kao da svoju vjeru živimo spavajući: primili smo Duha Svetoga, no kao da nismo svjesni svog osobnog intimnog odnosa s Bogom. Iako mu se toliko puta obraćamo u molitvama i liturgijskim slavljima, iako ga primamo u sakramentima, iako nam se on u potpunosti daje – kao da nismo svjesni tog odnosa, kao da ne postoji dvosmjerna intimna komunikacija između nas i Boga. Ponašamo se kao nekakvi zombiji – izgovaramo svoje napamet naučene molitve, a do nas ne dopire nikakav odgovor na njih. Postalo nam je sasvim normalno da ili govorimo nešto što ne razumijemo ili da molimo za nešto, a da se pritom uopće ne nadamo da ćemo to i primiti. Tako na misi izgovaramo mnoge molitve, poput molitve vjernika, a da nam nije stvarno stalo do onoga što molimo. Sami smo sebe uvjerili da što više i točnije nabrajamo svoje pobožnosti, to će Bog s nama biti zadovoljniji. Mislim da je došlo vrijeme da se probudimo i da shvatimo da su molitve bez vjere srca, bez razumijevanja i bez iskrenog htijenja da se ispune – samo prazne riječi. Nije li bolje izmoliti, izgovoriti pet riječi iz srca, iz iskrenog htijenja, sa svom pažnjom i s očekivanjem da će nam Bog odgovoriti, od mnoštva molitava koje izgovaramo spavajući?!
Za buđenje je potrebno početi razmišljati i, još više, razmatrati Božju riječ. Isus je svoje slušatelje budio usporedbama, a ja ću vas pokušati privoljeti da razmišljate o nečemu o čemu možda do sada niste razmišljali na takav način. (…)
Cijeli tekst uvodnika 110. broja mjesečnika „Book” (za veljaču 2019.), autora glavnog urednika Josipa Lončara, pročitajte u tiskanom izdanju.
Što se nalazi u 110. broju
Osim uvijek aktualnog uvodnika, u ovom broju čitamo:
- Medicinsko čudo iz Australije
- Pravi razlog zašto nam se ne ide na misu
- Drugi put u lavljoj jami: Zašto lavovi nisu proždrli Danijela
- Svjedočanstvo: „Bog me je oslobodio ovisnosti o cigaretama i teške plućne bolesti“
- Komentari nedjeljnih misnih čitanja Nediljka Jelčića
- Idu u crkvu, mole se Bogu, a ipak žive loše(?!)
- U čemu je veličina kardinala Stepinca
- Mudre se osobe ne upuštaju u svađe
- Životna priča: Kada je Bog mogao izliječiti nju, onda može svakoga
- Što znači „podnositi jedni druge“
- Koja je uloga anđela u duhovnoj borbi za Crkvu
- Postoji li savršen muškarac
- Sindrom karpalnoga tunela. Kako prepoznati i liječiti najčešću tu bolest šake?
- Što unosi trajan mir i radost u srce
- Povodom blagdana Prikazanja Gospodinova u Hramu – Svijećnice: „Izađi na svjetlo – viđenja i meditacija sv. Hildegarde“
- Rastopi svoje zaleđene osjećaje
- Koja je uloga anđela u duhovnoj borbi za Crkvu
- Stripovi
- Vicevi
- i još mnogo toga!
Želimo Vam blagoslovljeno čitanje!
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
