Foto: Shutterstock
ZAŠTO BI PAPA DOPUSTIO PRIČEST ONIMA KOJIMA NEKI NE BI?
Svima nam je poznato da je papa Franjo izazvao burne reakcije otvaranjem mogućnosti da pričest primaju i razvedene osobe koje bez poništenja prethodnoga crkvenog braka žive u novome braku. Također nam je poznato da uvjeti za dostojno primanje sv. pričesti nadilaze čisto zakonske (ne)regularnosti, jer propituju krivicu vjernika za počinjeni grijeh, te uvjetovanosti koje mogu pratiti počinjenje grijeha, kao što je nedostatak unutarnje slobode – to ispovjednici već čine po pitanju procjene težine grijeha, a papa Franjo smatra kako se isti kriteriji moraju primijeniti i na vjernika koji se nalazi u bilo kojoj vrsti neregularnog stanja.
Ono što papa Franjo nudi razvedenima u neregularnoj situaciji je isto ono što Crkva nudi svim grešnicima: vjernik ide na ispovijed, a ispovjednik, nakon što uzme u obzir sve okolnosti grijeha, odlučuje hoće li odriješiti pokajnika i pripustiti ga pričesti. To ne znači da okolnosti mogu učiniti neki čin moralno dobrim ili lošim, nego znači da počinitelja mogu učiniti manje ili više krivim za objektivno stanje teškog grijeha u kojemu se nalazi. Okolnosti mogu povećati ili umanjiti moralnu odgovornost počinitelja.
KONKRETNI PRIMJERI RAZLIKOVANJA SLUČAJEVA
Kad Ivan Pavao II. piše o obvezi crkvenih pastira da razlikuju slučajeve, navodi primjer osobe koja je, uz tešku krivicu, uništila kanonski valjan brak (F. Consortio 84). U stvarnosti to izgleda ovako:
1. REGULARNA VJERNICA
Ovaj primjer pokazuje kako vjernica koja nakon razvoda živi u čistoći, unatoč svome „regularnom” stanju, živi u teškome grijehu:
Žena je nakon pet godina braka donijela odluku da se razvede od muža s kojim je sklopila crkvenu ženidbu. Muž joj predloži da ipak potraže pomoć svećenika, te u procesu njihova praćenja postane očito kako ne postoji posebno težak razlog za njezinu odluku; čak je neke osobine i ponašanja muž ispravio prema želji supruge i bio je spreman sve učiniti za spas braka. Žena se ipak odlučuje na razvod jer joj je brak postao dosadan i zamoran, te sav suprugov i svećenikov trud padaju u vodu. Ista žena nakon nekog vremena dolazi na ispovijed kod svećenika koji ih je pratio, no on joj ne daje odrješenje, premda nakon razvoda ona nije u drugoj vezi, što znači da ne pripada skupini razvedenih koji su u neregularnoj situaciji. Je li svećenik postupio ispravno?
Naravno da jest. Nakon što je iz dosade uništila valjano sklopljenu ženidbu, koja je uvijek i savez s Bogom, ova je žena došla „obaviti” redovitu božićnu ispovijed, bez nakane da se pokaje za taj svjesno počinjen teški grijeh, pogotovo bez nakane da popravi štetu (jer bi se u tom slučaju morala vratiti suprugu). Pravno gledano, osobe koje nakon razvoda žive u čistoći, mogu ići na ispovijed i pričest – da je u ispovjedaonici bio koji drugi svećenik koji ne poznaje situaciju, a ravnajući se samo prema kanonskom pravu, dao bi joj odrješenje, jer ona živi čisto. Tko zna koliko je trenutno vjernika koji žive u mržnji ili neopraštanju u odnosu prema bližnjemu, u sablažnjavanju najmanjih, koji se redovito pričešćuju s teškim grijehom, samo zato što njihov grijeh nije poznat na van, tj. nema okvir izvanjske neregularnosti? To je razlog zašto papa Franjo inzistira na oblikovanju vjerničke savjesti koja mora biti prožeta Božjom riječju i koju moraju voditi dušobrižnici, također u vidu odrješenja grijeha u sakramentalnom području.
2. NEREGULARNI VJERNIK
Postoje i oni koji su se iskreno potrudili spasiti prvi brak te su nepravedno ostavljeni… koji su subjektivno, u savjesti, sigurni da prethodni, nepovratno uništen brak, nikad nije bio valjan (FC, 84).
Primjer njezina supruga, s druge strane, govori o tome kako nečije neregularno stanje (kad on sklopi drugi građanski brak) može sa sobom nositi umanjenu, možda i poništenu krivicu. Nakon nekog vremena, muškarac iz ove priče upozna kršćanku s kojom može ostvariti kršćanski ideal braka koji je oduvijek želio i živio. Znajući da ne može sklopiti novu crkvenu ženidbu ako je prethodna valjana, traži pravnog savjetnika i u razgovoru s njim prvi put doznaje za pojam isključenja nerazrješivosti ženidbe i sjeti se kako ga je još prije braka djed njegove supruge upozorio da dobro razmisli jer mu je unuka povjerila da odbacuje stav Crkve o nerazrješivosti ženidbe i da se udaje pridržavajući sebi pravo razvoda u slučaju problema ili zasićenja. Ona ga je ipak uspjela uvjeriti u suprotno (tj. obmanuti). Isključenje nerazrješivosti ženidbe teško je dokazati bez priznanja supružnika koji je to učinio. Ne samo da ona ne želi sudjelovati u procesu (premda mu je naknadno rekla da su djedove riječi istinite), nego nedostaje i glavni svjedok, njezin djed, koji je umro prije više godina. Dakle, istinu o nevaljanosti ove ženidbe zna samo on i Bog, njegov jedini svjedok… isti Bog koji mu je dao poziv na ženidbu, a ne na celibat. Je li njegova izvanjska neregularnost pokazatelj nutarnje raspoloživosti za primanje sakramenata pomirenja i Euharistije?
3. PROTESTANT – KATOLIK
Treći primjer odnosi se na muškarca koji je protestant, oženjen protestantkinjom s kojom ima djecu. Nakon što bolje upozna katoličanstvo, poželi primiti sakramente u Katoličkoj crkvi, obavi i katekumenat, no ne može sklopiti crkvenu ženidbu, jer njegova supruga to ne želi, niti želi potpisati da pristaje na katolički odgoj svoje djece. Njegova vjera o Euharistiji i ostalim sakramentima je katolička, te svoju vjeru živi radikalnije od mnogih katolika po rođenju, tj. po tradiciji. Treba li on ostaviti suprugu i djecu, tj. je li pravedno od osobe tražiti: ili Isus u pričesti ili obitelj?
Nemoguće je nabrojati sve primjere iz života i svrstati ih u određenu skupinu. No, o ovim se primjerima možemo zapitati: kojoj bi od ove tri osobe papa Franjo dopustio pristup sakramentu Euharistije – ženi koja je, ne bez teške krivice, razvrgnula svoj brak i potom živi u zakonski regularnoj situaciji, ili dvojici muškaraca koji svim svojim bićem žive kršćansku vjeru i imaju želju primiti Isusa u Euharistiji, ali se bez svoje krivnje nalaze u zakonski neregularnoj situaciji?
APSOLUTNA SIGURNOST? NE POSTOJI
Hoće li biti zloporaba u tome razlikovanju slučajeva ako osobe nisu iskrene? Vjerojatno hoće, a one već postoje kod onih vjernika koji se redovito pričešćuju, iako istovremeno nemaju vjeru niti želju istinski susresti Isusa u Euharistiji, ili nisu prekinule s teškim grijehom poput mržnje ili nepraštanja. Iste nesigurnosti nisu pošteđene niti parnice ništavosti ženidbe, jer se može dogoditi, i već se događalo, da stranke daju lažni iskaz ili falsificiraju dokumente.
Ako tome dodamo činjenicu da nije uvijek moguće nakanu s kojom netko pristupa ženidbi dokazati na vanjskom području, sigurnost koju očekujemo od zakonskih okvira još je manja: sami odvjetnici Rimske Rote priznaju da im je najteže kad stranku moraju savjetovati da odustane od procesa, premda su uvjereni da je ženidba nevaljana, jer je dokaz uništen ili druga strana na kojoj leži motiv ništavosti ne želi surađivati. Jednako tako, redovito se događa da isti proces ima drukčiji ishod na različitim sudovima, a u svijetu je puno i onih crkava u kojima ne postoje crkveni sudovi, pa vjernici na tim područjima niti ne mogu pokrenuti pitanje ništavosti svoje ženidbe.
Razlikovanje situacija poziv je na oblikovanje savjesti vjernika i njihov odgoj za autentične kršćane koji će se klanjati Bogu u Duhu i istini, a u razlučivanju duhova u području savjesti, Crkva će pokazati da je kršćanstvo puno više od izvanjskog držanja zapovijedi, u čemu se i sastoji radikalnost (a ne liberalnost) Franjine, tj. Kristove radosne vijesti.
Autorica: Jasmina Juroš
