Foto: Shutterstock
Je li „jednako“ grešan čovjek koji je nekoga ubio i onaj koji se, pošto ga je napustila supruga s kojom je u crkvenome braku, građanski oženio drugom? Tko je „nedostojniji“ blagovanja Tijela i Krvi Kristove: diktator koji je mnoge poslao u smrt, političar koji radi na sustavnom razaranju obitelji, ili žena koja se razvela od muža nasilnika i sklopila građanski brak, jer je to bio jedini način da spasi djecu od nasilja i gladi?
Ivan Pavao II. vraća ih u okrilje Crkve
Do pontifikata sv. Ivana Pavla II., oni prvi bili su u boljem položaju, jer su se po pokajanju mogli izmiriti s Bogom u sakramentu ispovijedi, dok su razvedene osobe koje su sklopile novi građanski brak, a nisu dobile poništenje prethodnog, crkvenog braka (u nastavku teksta: razvedeni), bile gotovo izopćene, te nisu imale pristup sakramentima ispovijedi i pričesti. Tako sve do pape Franje. No, Ivan Pavao II. Apostolskom pobudnicom Familiaris Consortio ukida njihovo „izopćenje“, tako što poziva pastire i cijelu zajednicu vjernika na iskazivanje takve ljubavi razvedenim osobama, koja će učiniti da se oni više neće smatrati odvojenima od Crkve, jer, budući su kršteni, mogu i moraju sudjelovati u životu Crkve (FC, 84).
Razlike među „neregularnim“ situacijama
U istoj Pobudnici sveti Papa upozorava na razlikovanje situacija u kojima se razvedeni mogu naći: Postoji razlika između onih koji su iskreno nastojali spasiti prvi brak te su bili nepravedno napušteni i onih koji su, s teškom krivicom, uništili kanonski valjan brak. Ima i onih koji su sklopili drugi brak zbog odgoja djece, a ponekad su u savjesti sigurni da prethodni, nepovratno propali brak, nikad nije bio valjan (Isto).
Pojam razlikovanja slučajeva razrađuje papa Franjo u Ap. pobudnici Amoris Laetitia, zbog čega ga optužuju za „prekid s tradicijom“. Na prvi pogled izgleda da je tako, jer Familiaris consortio ne predviđa pripuštanje tih osoba sakramentu pokajanja i svetoj pričesti. Naime, grijeh drugog braka sastoji se u tome da osoba nije dobila crkveno poništenje prvoga, kanonski sklopljenog braka, zbog čega je spolno sjedinjenje s novim partnerom – preljub. Takva se osoba može ispovjediti i dobiti odrješenje jedino ako se odluči uzdržati od spolnih čina u novome braku.
Papa Franjo: Nije svaka „neregularnost“ smrtni grijeh
Papa Franjo ne tvrdi da razvedeni o kojima je riječ mogu ići na pričest, nego da mogu ići na ispovijed, a ispovjednik će procijeniti stupanj krivice koju razvedeni ima za stanje u kojemu se nalazi, te odlučiti hoće li mu dati odrješenje i tako mu dopustiti pristup sakramentu Euharistije. Papa podsjeća na učenje Crkve o tome da se ubrojivost i odgovornost za neki čin mogu umanjiti ili poništiti (KKC, 1735; AL, 302). Težina grijeha ovisi o krivnji koju netko ima za objektivno stanje grijeha u kojemu se nalazi, tako i razvedeni. Stoga, više ne možemo reći da svi oni koji se nalaze u bilo kakvoj situaciji koju nazivamo „neregularnom“ žive u stanju smrtnog grijeha, lišeni posvetne milosti (AL, 301).
Dakle, Papini kritičari ignoriraju činjenicu da Papa ne opravdava grijeh, niti poriče težinu grijeha u kojemu se razvedeni nalaze, nego uzima u obzir okolnosti koje mogu umanjiti, čak i poništiti odgovornost, kao i svake druge „vrste“ grešnika. Nadbiskup Malte, mons. Scicluna (najkompetentnija osoba iz područja kaznenog prava, promicatelj pravde u rješavanju zločina pedofilije od 2002.), ovako opisuje cilj duhovno-pastoralnog razlučivanja koje je izdao za područje svoje nadbiskupije: Ako kao rezultat procesa razlučivanja, u iskrenome traženju Božje volje i želji za davanjem savršenog odgovora na nju, rastavljena ili razvedena osoba koja živi u novoj vezi, uspijeva, s informiranom i prosvijetljenom savješću, prepoznati i vjerovati da je u miru s Bogom, toj osobi ne može biti uskraćeno sudjelovanje u sakramentima pomirenja i euharistije (Kriteriji za primjenu 8. poglavlja AL-e).
Ono što Papa Franjo želi jest formiranje savjesti u vjernika (AL, 37) i to pomoću osobnog razlikovanja, koje ima za cilj razlučivanje Božje volje u konkretnim životnim situacijama. Upravo to razlučivanje u kršćaninu stvara osobnost koja je dozrela u prijateljstvu s Bogom. To osobno razlučivanje čini mogućim pastoralno razlučivanje i praćenje vjernika od strane dušobrižnika. Kako potvrđuje kard. Müller, ispovjednik treba imati sposobnost duhovnog razlučivanja, kako bi usmjerio osobu ka Kristu na način prikladan za tu osobu, izbjegavajući, s jedne strane, duh relativizma, kao i hladnu primjenu dogmatskih i kanonskih odredbi, nego u svjetlu istine Evanđelja, uz pomoć milosti (Predgovor knjizi R. Buttiglionea: Prijateljski odgovori kritičarima Amoris Laetitie).
Daleko od kvasca farizejskog
Onima koji bi više voljeli sigurnost krućih pastoralnih smjernica u razlikovanju slučajeva, Papa Franjo odgovara da ih razumije, no iskreno vjerujem da Isus želi Crkvu osjetljivu na ono dobro koje Duh prosipa usred krhkosti (AL, 306). Kad u Amoris Laetitii govorim o obiteljima u poteškoći, kažem: Moramo ih prihvatiti, pratiti, razlučivati… a ono što se događa jest da ljudi govore: „Oni se ne smiju pričestiti!“. Tu je iskušenje Crkve, ali: ne i ne! To nalazimo u drami Isusa s farizejima.” (Razgovor s D. Woltonom, Politika i društvo).
Duhovno i pastoralno razlučivanje može riješiti upravo tu dramu s farizejima, koji su mislili da se svetost sastoji u izvanjskom izvršavanju zapovijedi, no kad je Isus pogledao u dubinu njihova srca, tamo je pronašao groblje i zmije. I danas se njegov pogled ne zaustavlja na vanjštini vjernika, nego prodire do nakana srdaca: pod tim pogledom može izgledati „grešnije“ grijeh crkveno oženjenog muškarca s petero djece koji s požudom gleda tuđe žene (i tako čini preljub) od grijeha osobe koja je, kako Pape gore navode, bez svoje krivnje ostavljena od prvog supružnika i u drugome braku nastoji iskreno živjeti svoju vjeru u osobnome odnosu s Bogom, dopuštajući Mu da mijenja njezino srce prema Svome.
Dok razvedeni žive pod teretom bolne stvarnosti razvoda (kako je rekao papa Benedikt XVI.), nerijetko im se izvana nameće „stigma“ izopćenika, pa Crkva kao Majka ima dužnost reći istinu svojim sinovima i kćerima o njihovome položaju, ne samo na Malti, nego u svakoj biskupiji u svijetu. U nizu članaka pozabavit ćemo se tom temom, prema knjizi Rocca Buttiglionea, čiji je predgovor napisao kard. Müller, a koja je izazvala veliko zanimanje javnosti.
Autorica: Jasmina Juroš
Jasmina Juroš rođena je 20. travnja 1977. u Osijeku. Diplomirala je filozofiju na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu i teologiju na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu. Nakon magisterija kanonskog prava na Papinskom sveučilištu Urbaniani u Rimu, radi na doktorskoj dizertaciji iz ženidbenog prava, te od 2017. godine pohađa Rotalni studij pri Sudu Rimske Rote.
