Foto: Shutterstock
Bilo jednom davno… šetao dječak neasfaltiranim putem koji je vodio nedaleko od sela prema smetlištu nepravedno smještenom u prirodi. Ondje se susreo s njim. Bio je napušten, mlad, izgladnio, ofucan i pun buha. Kada je došao na svijet, bio je zaštićen od majke, dobro se razvijao, sve dok ga se netko odlučio riješiti iz tko zna kakva razloga. Možda se samo nije „rodio s pedigreom”, da bi bio poželjan, kako bi se njime moglo hvaliti, zabavljati, kako bi mogao biti koristan. Možda više nije bio zanimljiv. Zapravo, tko bi mogao znati zbog kojeg je razloga bio jednostavno odbačen.
Dani su prolazili, a on je pokušavao preživljavati od kapljica vode koje su se sakupljale na lišću biljaka uz put…
Jadno je cvilio i molio za pomoć, ali bio je previše odvratan da ga se gleda, a kamoli dira, pa mu nitko nije ni prilazio, vjerojatno zato što je također i smrdio. Tako napušten, sve je više propadao, i glas mu je bio tiši i jadniji; nitko, ama baš nitko mu nije želio pomoći. Vjerojatno zato što je bio bez pedigrea. Dani su prolazili, a on je pokušavao preživljavati od kapljica vode koje su se sakupljale na lišću biljaka uz put. Sati su mu prolazili u nadanju da će ga netko primijetiti, barem baciti štogod za pojesti. Potajno je želio da ga netko prihvatiti, uzme k sebi, ali jadno je izgledao, tko bi ga takva neznatnog i neprivlačnog želio. Života i nade bilo je sve manje, a i buhe su mu ispijale krv i dodatno ga oslabile. Trpio je nepodnošljiv svrab.
Kad se najmanje nadao, u daljini, kod mosta, ugledao je dječaka koji se veselo uputio prema obližnjim barama gdje se često igrao bacajući kamenčiće u vodu radeći tako žabice*. Bližio se trenutak koji mu je uvijek bio radostan jer je budio nadu kako će se dogoditi nešto dobro za njega, no tada se javljao i strah od ponovnog neprihvaćanja budući da su ga često znali čak i kamenjem gađati. U jednom je trenutku osjetio kako će taj dječak napraviti više za njega, barem će ga pogledati, nasmijati mu se, iako je i dalje bio sumnjičav zbog čestih razočaranja i pehova koji su ga pratili. Zacvilio je patničkim pozivom u pomoć, više puta i sve glasnije i odlučnije. Dječak ga je primijetio! Ponovno se javio strah da ga dječak ne počne gađati kamenjem, pa je bio nesiguran bi li mu se približio ili ne. Odlučio je prići mu bliže jer je ionako bio jako slab i beživotan, pa nije imao što izgubiti.
Rješenje svakom problemu uvijek je blizu, i ne treba ga daleko tražiti
Kada ga je ugledao, prvi osjećaj koji se u dječaku pobudio bio je sažaljenje. Primijetio je mladog mačka koji je gotovo ostao bez dlake, i buhe koje su ga bjesomučno ispijale. Od njega su ostali samo kost i koža! Tada je znao da mu želi pomoći, ali obuzeo ga je i drugi osjećaj, osjećaj gađenja, i postavilo mu se pitanje što s mačkom učiniti, kako ga primiti i čime. To je trajalo neko vrijeme, ni jedan ni drugi nisu znali što i kako. Gledali su se, bili su zbunjeni, i tada je došao trenutak da dječak napravi drugi potez.
Dječak se u sebi borio s gađenjem, ali želja za pomoći u nevolji bila je snažnija, i od nje su nekom svojom logikom dolazile ideje i rješenja kako i na koji način postupiti. Tada je dječak počeo djelovati i više se nije pitao što treba napraviti, jednostavno je znao. Bio je to posljednji čas da mu pomogne, posljednja slamka koja ga je mogla spasiti, slamka ljubavi, i dogodilo se obostrano povjerenje. Mačak ga se više nije bojao i prepustio se dječaku s povjerenjem.
Dječak je tražio način kako uzeti takvo stvorenje i tada je shvatio kako je rješenje svakom problemu uvijek blizu, i ne treba ga daleko tražiti. U blizini je bilo starih novina koje su poslužile za zaštitu dječakovih ruku od buha kako bi mogao nesmetano nositi jadnu životinju.
* kada se plosnati kamen baci u vodu pod malim kutem, odbija se o površinu vode i stvara dojam kao kad žaba skače. Ondje gdje kamen dotakne vodu, nastaju kružni valići
Pogovor
Mačak se kasnije, uz dječakovu pomoć, dobro oporavio i njihova je veza bila posebna. Dječak je mačku dao ime Žohar (od milja Žohi), po tome kako je ružno izgledao kada ga je susreo.
Priča je metaforičkog karaktera i kada bi se prenijela u naše živote, mogli bismo se prepoznati u odbačenosti, manje vrijednosti, kako često idemo za nečim što je, po našim iskrivljenim kriterijima, bolje, privlačnije, dok pravu vrijednost, ljubav, odbacujemo. Tako provodimo živote ne prepoznajući vrijednost u drugome, manje vrijednom, manje privlačnom, „bez pedigrea”. Evanđelje nam govori kako bismo trebali ići siromasima, svakom čovjeku koji u određenom trenutku padne na bilo koji način, u trenutku kada je slab, a takvi će nam otkriti blago, ljepotu. Oni su nam potrebni za naš rast u ljubavi. Prepoznajmo ih i u bližnjima, svatko je negdje u nekom dijelu siromah, ne odbacujmo ih, rastimo s njima.
Tekst je prvotno objavljen u časopisu Book.
Autorica: Anamaria Glorinić
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
