Foto: Shutterstock
Bila sam treći razred srednje škole. Jedne nedjelje dogovorila sam se s bratom da će me odvesti do crkve. Vrijeme mise se približavalo, već smo bili obučeni, stavili kacige na glave, brat je upalio motor, a onda se nešto pokvarilo. Nisam znala što učiniti. Ušla sam u kuću, uključila radio i nabasala na prijenos svete mise. Moram dodati da je u to vrijeme za mene sveta misa još uvijek bila samo teret. I odjednom su se iz radija začule svećenikove riječi: „Čovječanstvo neće pronaći mir, dokle god se s pouzdanjem ne obrati mojemu milosrđu.“ Svećenik je govorio o nekoj meni nepoznatoj časnoj sestri, Paustini, ili tako nešto. Zapitala sam se: „Što hoćeš od mene, Isuse, pa mi danas preko te Paustine govoriš tako moćne riječi?“ Časne sestre sam izbjegavala, koliko sam god mogla, a ponekad bih ih suosjećajno promatrala. Vrućina, a one zagrijane u svojim habitima, a mi, s druge strane, idemo slobodne i radosne. U crkvi sam uvijek gledala da ne bih slučajno sjela u klupu s njima. One su bile tako poslušne, a ja sam htjela biti potpuno slobodna u tim svojim traženjima… Nakon nekog vremena zatekla sam se na svetoj misi tijekom koje se slavila dvadeseta obljetnica ređenja našeg župnika. Za vrijeme svete pričesti pjevala se pjesma Krist na žalu i tad sam osjetila da i mene Isus zove na taj put. Ali na posve nježan način, kao da me ni na što ne prisiljava. Plakala sam do kraja mise. Kad smo izišli iz crkve, moje prijateljice nisu razumjele što se sa mnom događa. Vratila sam se u stan, plakala sam. A onda se u meni probudio prkos. Ako je to stvarno Božja volja, neka me vodi, neka mi da nekakav znak. Čak sam tog dana počela voditi bilješke. Opisivala sam sve što mi se događalo, da mogu, ako me ikada neka djevojka upita što treba raditi jer osjeća poziv, reći neka bude mirna, jer sam i ja nekada mislila da me Bog zove. Ganuto sam plakala, ali se ipak sve na kraju pokazalo netočnim.
I jedne večeri, kad su svi već otišli spavati, upitala sam Gospodina Isusa kamo trebam ići. Iako sam bila puna oduševljenja, u tom trenutku nisam mogla moliti…
Nakon nekog vremena, pred maturom, jedna od sestara uspjela me uhvatiti u crkvi i rekla mi da me poziva na duhovnu obnovu. Odlučila sam poći, jer sam znala da moram u sebi nešto odlučiti.
I jedne večeri, kad su svi već otišli spavati, upitala sam Gospodina Isusa kamo trebam ići. Iako sam bila puna oduševljenja, u tom trenutku nisam mogla moliti. Oko mene bilo je mnogo različitih nabožnih knjižica. Uzela sam prvu odozgo. Pisalo je: Devetnica Božjemu milosrđu. Otvorila sam je i pročitala: „Čovječanstvo neće pronaći mir, dokle god se s pouzdanjem ne obrati mojemu milosrđu“. Pokušala sam se prisjetiti gdje sam već čula te riječi. Pa da, prije godinu dana, u trećem razredu, na Nedjelju Božjeg milosrđa! U tom sam trenutku znala da me Isus vodi. Po Paustini došla sam do Faustine Kowalske. Počela sam tražiti adresu bilo kakve redovničke zajednice koja se na poseban način posvećuje Božjemu milosrđu. Ugledala sam na kraju te knjižice adresu: „Zajednica sestara Majke Božje od Milosrđa“. Ali nekako me to nije privlačilo, jer sam osjećala da nisam pozvana Majci Božjoj predati svoj život, već Isusu. Milosrdni Isus je taj koji me privlači. Znam da je to nerazdvojivo, jer Majka Božja dovodi k Isusu, ali jasno sam osjetila da moj put mora biti baš takav. Po povratku kući kupila sam sliku Božjeg milosrđa koju je naslikao Hyła. Poslala sam prijateljicu k svećeniku po adrese, jer nisam htjela privlačiti pozornost. Donijela mi je cijeli popis adresa, bilo ih je veoma mnogo, na plavom papiru. Usred svih tih adresa pronašla sam adresu samostana u Myślibórzu. Napisala sam im pismo i dobila odgovor: „Dođi i vidi.“
Iz knjige „Svaka je duša poseban svijet“ autora Jana Grzegorczyka. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
