Foto: Shutterstock

Nakon što sam završila srednju školu i odlučila da „te godine ipak neću upisati fakultet“, dobila sam priliku odseliti se u „obećanu zemlju“, u Njemačku. Ali nakon što sam tamo dva puta bezuspješno tražila posao, ipak sam odlučila ostati u Hrvatskoj. „Pa šta Bog da.“

Zaposlila sam se tada, kako to obično kod nas biva, preko veze u jednoj velikoj hrvatskoj tvrtki koja ima i svoje kafiće. Tu sam se prvi put susrela sa svim nedaćama našeg naroda, od krađe i korupcije do razmišljanja kako „treba uzeti sve što ti život nudi, bez obzira bilo to loše ili ne“. Ili, kako su mi tamo znali reći: „Pa i političari kradu, zašto ne bismo i mi?“ Nisam se previše obazirala na takve komentare niti su takve riječi dopirale do mene, držala sam se svog stava i svojih vjerskih uvjerenja da je to pogrešno bez obzira što je na domak ruke i što možda nitko neće vidjeti. Radeći na tom mjestu i promatrajući živote i način razmišljanja svojih kolega, u meni su se sve više budila pitanja: „Pa zar, Bože, stvarno? Je l’ moguće da je ovo način, je l’ moguće da mora biti ovako? Je l’ moguće da naš hrvatski narod mora ovako funkcionirati?“ U meni se je sve više budila želja za nečim većim i za potpunim predanjem u Božje ruke.

Jedina veza koju želim

Taj je posao bio vrlo iscrpljujuć, što psihički, što fizički. Radila sam u tri smjene, u kafiću na samom ulazu na autoput gdje je znalo stati po desetak autobusa dok sam bila sama u smjeni. Doživljavala sam i maltretiranja kolegica jer nisam razmišljala na način na koji one razmišljaju. Tražila sam samo kap koja će preliti čašu a i malo hrabrosti da dam otkaz. Nisam htjela otići samo tako i nisam htjela sjediti kod kuće pa sam se predala u Božje ruke i čekala trenutak kada ću reći: „Ja dajem otkaz“.

I dogodilo se. Jedne večeri je izbila svađa i ja sam znala da je to to. Tu sam večer dala otkaz. Plakala sam od sreće. Nakon toga znala sam što slijedi: godina dana razmišljanja i Božje ulijevanje hrabrosti u mene urodilo je plodom te sam nakon otkaza odlučila da će i moj sljedeći posao biti preko veze, ali da je ovaj put jedina veza koju želim – Bog.

Tako je i bilo. Čvrsto sam vjerovala da ne može ni jedan kum, stric, tetak, bratić, tatina princeza, tetka, strina, bilo tko, imati jaču vezu od moga Boga. Željela sam dokazati da se vjerovati Bogu isplati. Puno sam razmišljala o stanju u državi i kako ono, realno, nije dobro, ali ako ću se uzdati u političare i državne moćnike, što će mi to dobroga donijeti? Oni su nesavršeni kao i ja, ne mogu napraviti mnogo, ali ima tko može i tko je zapravo Gospodar ovog svijeta i tko zapravo ima glavnu riječ. Odlučila sam da se neću fokusirati na priče da se „u Hrvatskoj ne može“, da se „u Hrvatskoj jedino možeš zaposliti preko veze“, da „Hrvatska propada“… I vjerovala sam da će moje povjerenje u Boga uroditi plodom.

Božji prst

Tako sam tri mjeseca bila bez posla. Roditelji i ljudi oko mene uvjeravali su me da neću naći posao, da se prestanem glupirati i neka pokušam naći nekoga tko će me „ubaciti u neku firmu“, da znam jako puno ljudi i da mi netko od njih sigurno može pomoći. No ja sam odbijala i čvrsto se držala vjere da će mi Bog naći posao. Nije bilo lako jer mi nitko nije vjerovao i svi su mislili da sam luda i da odbijam raditi. Borila sam se sa svakakvim napastima, dolazile su mi svakakve misli, ali znala sam da se zlo prekida dobrim, i da se isplati boriti, jer na kraju Bog je uvijek jači.

Slala sam zamolbe za posao, ali odgovora nije bilo. Nije me to previše uznemiravalo; nastavila sam ih slati. Slala sam otvorene molbe u banke, jer mi je to i bila želja. Molila sam i vjerovala, a onda se dogodilo. Stigao mi je e-mail, a u njemu je pisalo:

„Poštovani,temeljem zaprimljenog životopisa, ovim putem Vas pozivamo na psihologijsko testiranje za Privrednu banku Zagreb d.d. za radno mjesto bankarskog službenika (m/ž).“

Onog trenutka kada sam vidjela poziv, znala sam da je to to. Bog je djelovao. S time da se ja nisam javila na otvoreni natječaj nego sam samo poslala svoj životopis i zamolbu. I od milijardu zamolbi koje dobiju, vidjeli su moju. Zato, kada sam počela raditi, kolege mi nisu vjerovali da nisam imala nikakvu „špagu“, jer „je nemoguće da nađu baš tvoj od silnih zamolbi“. Ali jesu jer je u tome bio Božji prst.

Prošla sam tri testiranja te razgovor s dvojicom direktora. I kad sam se 4. listopada vozila za Zagreb, u sebi sam molila sv. Franju da mi što prije jave, da budem mirna. Nisam ni izmolila do kraja, a već sam dobila poziv u kojem su mi javili da sam primljena. Kada su ljudi oko mene čuli što se dogodilo i da sam dobila posao, uvjerili su se da se uz Božju pomoć može sve. Jako sam zahvalna Bogu zbog ovog iskustva, ne samo zbog sebe nego i zbog onih oko mene koji su se uvjerili da se, kakvo god stanje u državi bilo, uz pomoć Božju i njegovu providnost može sve.

Zahvalna

Najbolje od svega je to što Bog zaista sve okreće na dobro onima koji ga ljube. Jer, u prostoru u kojem sam radila prije nije bilo odgovarajućeg grijanja i puhalo je na sve strane pa sam se znala toliko smrznuti da su mi leđa bila pogrbljena, ruke ispucale do krvi, iako sam radila u slojevima odjeće. Puno se radilo, a malo odmaralo, nije bilo ni svetka ni petka, radili smo i za Božić i za Uskrs. A dolazili su svakakvi ljudi i često smo doživljavali ponižavanja jer „radiš u kafiću, dakle ti si nitko i ništa“. Sve je to Bog upotrijebio i okrenuo na dobro kako bih danas svim srcem bila zahvalna za sve što imam na novom poslu, pogotovo za nultu toleranciju prema krađi.

Eto, ja sam primjer da se u Hrvatskoj može. S Bogom.

Slava Bogu!

Za Book.hr posvjedočila N.N. (Podaci poznati uredništvu.)

Svoje nam svjedočanstvo možete poslati  e-mailom na adresu: [email protected].